Travelogues

Love Angel – novo zanimanje

Awaken as Love Tantra festival – Portugal

Bilo je raznih stvari kojima sam se bavila u životu. Da ne nabrajam. Ovo je jedno od najzanimljivijih do sada – Love Angel. Šta znači biti Love Angel? Potrčko na Tantra festivalu

Šalim se, mnogo je više od toga. Malo da pojasnim. Na Tantra (kao i na bilo kom drugom festivalu) postoji određena struktura, da bi sve to funkcionisalo kako treba. Ovde se konkretno radi o Awaken as Love festivalu, u prevodu, strulktura koja funkcioniše po sličnom principu, na raznim destinacijama po svetu, uigrana šema. Postoji glavni, glavni organizator James Stevenson, zatim glavni organizator na destinaciji Gopal Tantra and Mallika Paritos, pa koordinator andjela Sylvia Love and Tantra i svi mi ostali anđelčići. Za ovu poziciju se pošalje prijava, pa se onda ima intervju, pa se onda upadne u tim – ili ne (kao na ulazu u Berghain, ili si ušao – ili nisi, ko zna o čemu pričam, ukapiraće:)

Upadoh ja u tim annđela. Mesto na kome se održava festival je poprilično „remote“, ima voz donekle, do Tomara, pa onda bus, jednom dnevno, ako dođe… Ali se ljudi savršeno povezuju. Svi smo family, nudi se prevoz, traži, svako se prebaci od tačke A do tačke B, sa nizom sinhroniciteta uz put. Zajednička vožnja mi je omogućila da se od Lisabona do Quinta São José dos Montes, upoznam i popričam sa još jednim anđelom i šefom anđela. Ulazim u prastari razvaljeni kombi, naplašena prethodnim iskustvom bivanja u timu gde su bili 97% nemci (ja mu dođem u ona 3%) i šef novozelanđanin, gde sam instant prošla kroz retraumatiziranje svih svojih duboko ukorenjenih (viševekovnih) kompleksa niže vrednosti, gledajuići kao tele u šarena vrata kad treba da se preutredi prostor za 5 minuta i svi kreću da lete unaokolo, a ja nemam pojma šta treba da radim…

Elem, kreće šefica na besprekornom engleskom, australijski akcenat, da veze… Grom i pakao!!! Da li moram još jednom da prolazim kroz isti scenario?? Nije Novi Zeland nego Australija!?! Marija, zašto si se opet uvalila u traumatiziranje svog unutrašnjeg deteta ?? Pitam se pitam ja tako… ali mi telo reaguje nekako normalno, opušteno, nema grča u stomaku, zanimljivo. I tako, reč uz reč dođemo do istorijata mojih saputnika.. vozač izraelac, poslednjih 20 godina nomad, otuda taj razvaljenoi kombi, opušten, miran, živi u komuni, pravi odeću od prirodnih materijala. A šefica anđela – špankinja! Pa da.. ima smisla, odrasla u Australiji, ali su i mama i tata španci, gastarbajteri! Nisam se smirila dok nisam izvukla iz nje porodično stablo, tri generacije unazad, da se popuno uverim! Izuzetno simpatična i komunikativna osoba, biće to dobra saradnja. Umiriše se viševekovni kompleksi…

Stigosmo na odredište. Da, zaista je nigde. Ogromno imanje, glavna kamena kuća sa više spavaonica, sa bazenom, pa onda idi kroz polje do Shakti templa, montažne prostorije u kojoj se održava većina radionica i programa, pa onda još malo uz brdo do Shiva templa, pa još malo putićem kroz šumu do prostora za kampere, šatore, itd. Sve u svemu – ogromno. Ako nešto zaboraviš ujutru, zaboravljeno, preživećeš dan bez toga. Sve ovo opisujem da bih nekako približila prosečan dan nas Ljubavnih Anđela. Jurnjava naokolo 24 sata!

Ekipa anđela je zadužena da: sredi/transformiše prostor čarobnim štapićem, za šta uglavnom ima 10 do max 15 minuta, asistira predavačima, uskoči u “polje”, ako je neparan broj učesnika, bude tu da priskoči u pomoć ukoliko se neko “zaledio” usled 20 minuta “eye gazing”, što može biti preintenzivno iskustvo za nenaviknute oči… I još što-šta uz put, čišćenje, tešenje, ćaskanje, pružanje raznih informacija, kaprici predavača, itd. Bila sam zadužena za “emotional support”, iliti na raspolaganju određeno vreme u toku dana, da ako neko ima/želi nešto da podeli, ili mu je potreban zagrljaj, ili šta god, može da mi se obrati. Ali to je nekako bila non – stop dužnost. Neću da kažem obaveza, već ljudski poziv da priđem, pitam, jesi OK? Hoćeš čašu vode možda? Da li je u redu da te zagrlim, ili želiš da te ostavim na miru – zauvek ?

Kad pomenuh zaleđivanje, posle dva dana vreline, krenu vetar, spusti se temperature noću do ćebenceta i loženja vatre! Atlantik.

Zanimanje Love Angel je višeslojno. Sa jedne strane si deo tima, a sa druge deo učesnika, kao most. Most koji spaja, ali i razdvaja

Podeljena ličnost, za predavače smo učesnici, a za učesnike smo deo tima, ono kao nedodirljivi. Uloga koja štiti od same sebe, ni tamo ni tamo. Svakako beskonačno kreativno. I sve može da se vidi, pročitaju karakteri anđela, ko su anđeli dušebrižnici, radilice, grebatori, posrnuli, stameni, gordi, stidljivi…

Najjači utisak celog festivala, tantrika Margot Anand. Francuskinja, baka sa svojih 80+ godina, žena koja je 70ih godina donela ideju Tantre zapadnoj civilizaciji, ceo svoj život posvetila popularizaciji i prilagođavanju postulata Tantre zapadnom čoveku. Kreatorka Sky Dancing Tantra. Njeno gostovanje nije planirano za Portugal, ali je svratila na putu za Kostariku, ili tako nešto…carica! Duhovita, britka, žena zmaj. Kad porastem biću Margo!

Kapiram da mi je uloga Love Angel stepenica ka putu do predavača, što i inače radim, ali na lokalnom nivou. Još samo da prevaziđem ove svoje višemilenijumske kompleksiće koji zaskaču iza ćoška

Imam samo jednu dilemu. Kako da stavim u CV – Love Angel kao zanimanje?

WhatsApp slika 2024-07-07 u 12.17.52_b37b1570

Kopenhagen – život u kapsuli

balance, Travelogues

There is no English version, yet 🙂

Posle nekih 20-tak godina, ponovo se obreh u Kopenhagenu. Razlog? Čisto turističke prirode, malo pred prvomajske i uskršnje praznike, po iole razumnim cenama. U stvari, ništa za ovu priču nije baš zanimljivo. Evropa ko Evropa. Sve isto, samo su ljudi plavi.

Ali nije isto! Umesto hotela, hostela ili Airbnb, spavanje u kapsuli! Kao u Japanu! Potpuni ’highlight’ boravka. ’Where to Sleep’ smeštajni objekat, 8 kapsula po 3m² za po dvoje ljudi = 16 duša na cirka 40m². Ekonomska isplativost dovedena do savršenstva. Pri tome je spavanje 1270 DKK, što mu dođe 30€ po čoveku / noć, iliti 60 € po kapsuli. Bagatela. Nema ’staff’, topla ljudska reč dobrodošlice, samo pin za vrata sa ulice, pin za ulaz u zgradu, pin za ulaz na sprat, pin za ulaz u kapsulu. U toalet se ulazi na kant. Welcome to Copenhagen!

A kapsula? Pa kao u komori za piliće. Ne, u stvari, kao oni kontejneri za robu koje prevoze brodovi. Uđeš (na pin), zatvoriš vrata, upališ svetlo, uključiš ventilaciju i spreman si za lansiranje na Mars! Ima samo jedan mali problem (osim klaustrofobije). Ventilacija ne pomaže ako neko od ukućana prdne. Momentalna kontaminacija komore. Pomor pilića. Raketno gorivo. Iako spavate u istoj sobi, nema šanse da vidite ostale spavače, svakako ne svih ostalih 14. Čuje se tu i tamo hrkanje, oseća miomiris patika ispred kapsula. Sve u svemu – izuzetno zanimljivo iskustvo, lepo se spava u kapsuli. I sanja. Nekako futuristički.

Šta se još promenilo u šarmantnom Kopenhagenu? Kristijanija (Freetown Christiania) je trenutno prilično razvaljena. Pošto su gansterske bande intenzivirale okršaje, stanovnici Kristijanije su se dogovorili sa danskom vladom da prekopaju glavnu trgovačku ’Pusher’ ulicu, i da time onemoguće prodaju opojnih sredstava. Zvanično je zatvorena 6. aprila. Najavljeno je sređivanje i izgradnja ’šoping mola’ sa buticima za prodaju od marokanaca do albanki, restorana sa prigodnom muzikom i ostalih pratećih sadržaja. Mala šala. Samo je raskopano da bi se sprečili dalji obračuni bandi. Danska vlada je ovog puta ozbiljno zapretila konačnim zatvaranjem Kristijanije. Kakva šteta na pomolu. Kakvo unikatno mesto, sa još unikatnijim ljudima i grafitima.

Još jedan apsolutno nezaobilazni ’landmark’, koga pamtim iz davnih dana je Oresund, most koji spaja Dansku sa Švedskom (i obrnuto). Braaate, kakva gužva, subota pre podne, kao da je pola Kopenhagena pohrlilo u Malme!?! Jedan drugom na glavi, u krilu, sa sve biciklima, dečijim kolicima, trotinetima, rancima, kolicima za bicikle. Jedva preživesmo 40to minutnu vožnju. Al neka, vredelo je pravo iz kapsule uleteti u dušegupku preko baltičkog mora do Švedske!

I za kraj, novitet, ili se bar ja toga ne sećam. Vozovi u metrou bez mašinovođe, potpuni hit. Dakle nema šanse da na duši nosite dve-tri duše samoubica koji skaču pred voz (inače, veliki problem u Nemačkoj, poslednji put sam čekala sat vremena u Kelnu da dođe mašinovođa odnekud, usled deficita istih, i zakasnila na voz iz Brisela za Gent – nečuveno. Sve sve, ali da nemački voz kasni!?!! Kuda ide ovaj svet ??? Ali o tome u nekoj drugoj priči…) Elem, stakleni tunel, sedneš napred na prvo sedište i ’going deep, deep down to the rabbit hole’.

Sve u svemu, turistička ’all inclusive’ kombinacija, Kristijanija i ’magic mashrooms’ plus vožnja na prednjem sedištu metroa (M3 linija kao dvojka ide u krug), plus spavanje u kapsuli za kraj.

Copenhagen – Back to the FUTURE!

Text content

Zanzibarske skice – Maasai Warriors

balance, Travelogues

(sve „činjenice“ u ovom tekstu sam čula uz put ili iz razgovora sa Maasai-ma. Verovatnoća istine – 99.9 %)

Zima 2024. Nakon podosta godina solo turizma odvažih se na pravu turističku (avan)turu u orgaizaciji turističke agencije. Zanzibar mix, Stone Town, Paje i Kendwa i još što-šta naokolo kroz fakultativne izlete.

Drugačije je kad se ide u grupi, organizovano. Za promenu, nisam ultetala u bezbroj nebuloznih situacija koje treba instant rešavati i koje su sastavni deo solo „tripa“. Ovo mu dođe kao aktivni odmor. Ono, baš aktivni, jer smo se selili 4 puta za dve nedelje i prošli celo ostrvo.

ZANZIBAR „obala crnih ljudi“. Gde god pogledaš unaokolo – razglednica. Osim ako izuzmemo turiste koji neumorno i besomučno fotografišu, posmatrajući svu tu lepotu – takoreći isključivo kroz objektiv svojih telefona. Ima i dosta srećnika sa onim nabudženim foto-aparatima i podvodnim kamerama… Pridržah u sred okeana kameru, brat-bratu, 15 kg – aždaja. Volim i ja da fotkam, da ne grešim dušu, ali mislim…svaaarno, dokle to ide??

OK, kad bi izbrisali turiste iz objektiva (uključijući i mene :), na nestvarno belom pesku bi izdominirale crne, izdužene figure Maasai ratnika. Izdominirali bi i pored gomile turista 😊

Sa crveno-crnim plahtama-aljinama, futorlama za noževe, štapovima, đinđuvama, ogrlicama, perlicama, minđušama, narukvicama, nanogicama, obasjani suncem. Maasai ratnici. Sa Ray-Ban naočarima, „bubrezima“, mobilnim telefonima i plastičnim sandalama. Prelepi i prezgodni. Mirišu na muškatni oraščić – najjači afrodizjak za žene. Osim toga što su predominantni na zanzibarskom pejzažu, mogu biti i predosadni. U stvari – sve zavisi, kad si raspoložen(a) za ćaskanje, samo se stvore. Ako bi samo da prođeš plažom od tačke A do tačke B – a neko te juri da proćaska sa tobom na 50^oC, može da bude iritantno. A i ne mora 😊

Svakako, svašta sam saznala o Maasai-ma tokom tog usputnog ćaskanja. Da budem iskrena, jedva sam čekala da me pikira Maasai dok hodam plažom, kao da lovi lava…mmmm, nije loše biti plen.

Ima jedna stvar koju nisam uspela da skapiram. Koja je ekonomska strana ćaskanja sa mnom, ili sa bilo kojim turistom na plaži? Ima Maasai-a koji nose torbicu sa rukotvorinama, pa valjaju iste, ali je većina onih koji manekenišu. Umesto da jure lavove, jure turiste. Doduše, 2016. (ne-proveren podatak) Maasai ratnicima je zakonom zabranjeno da love lavove – pobiše ih sve.

Neke zanimljive činjenice iz života Maasai-a (ne ovih modernih verzija, već onih pravih, izvornih). Maasai žive u Keniji i Tanzaniji i od nedavno u Zanzibaru. U Zanzibar dolaze trbuhom za kruhom i turistima. Dečaci. Ima i poneka žena Maasai – ali retko. Inače se Maasai između ove tri teritorije, Kenija, Tanzanija i Zanzibar, kreću bez papira, pasoša i sl. Veoma su ponosni na činjenicu što nikad nisu kolonijalizovani, niti prodavani kao robovi, zahvaljujući svom nomadskom načinu života. Ne zna im se broj. Nikad niko nije uradio ’popis stanovništva’. Zašto? Zato što Maasai veruju da će neko od pripadnika plemena umreti ako se budu prebrojavali.

Krave su im sve i svja. Za krave se kupuje mlada. Tu se malo gađaju brojevima koliko je krava potrebno da se ožene. Jedni kažu 15 – jedni kažu 25. Otprilike, od 15 do 25, šta znam, valjda od sela do sela, zakon ponude i potražnje?

Jedan Maasai dečkić u Paje-u mi je ispričao da njegova porodica živi podno Kilimandžara a da je on došao da prodaje đinđuve po plaži, pa skupi novce, da kupi krave. Idosmo do kraja plaže i nazad – uz priču. Pita me Maasai dečkić, da li je OK da mi pokaže nešto do svojih – porodičnih rukorvorina ?? Naaaravnoo… kupih tri nanogice, ako to zalegne za kravlje uvo za ženidbu – mašala. ’A jel ti imaš neku kravu?’ Paaa…, rekoh ja…’dobro bi došla neke kravica, mleko sir i to, ali malo zjbn, Terazije, 8. sprat, centar grada, ne radi lift…’ požalih se ja na svoju muku.

Maasai ženidba/udadba. Maasai su poligamni. Prvu mladu, tj. prvi brak biraju roditelji, to nema da se bira. Kao što rekoh, mlada se kupuje sa tih 15-25 krava. Nakon prve, do 5-6. supruge Maasai ratnici mogu da biraju sami, verujem da je dozvoljeno i da se zaljube. U svakom slučaju, svaka žena sebi gradi kuću od blata, u kojoj će živeti sa svojom dečicom. Kuće su jako niske, na moje pitanje, ’zašto su vam kuće tako niske kad sve svi vi po 2 metra?’, dobila sam odgovor: ’Maasai su nomadi, mi se stalno selimo i gradimo kuće samo da prespavamo, zato su tako majušne’. Elem, svaka žena sa svojom dečicom živi, radi i čeka da dođe na red, što od ostalih žena, što od lavova koje treba uloviti. Muškarci, Maasai ratnici su lovci i brinu o kravama i lavovima ćiji su plen krave. Drugim rečima, jedan prosečan Maasai ratnik ne pipa ništa oko kuće i u kući. Po opisu, izgleda da su balkanopitekusi direktni potomci Maasaia, izbledeli usled migracija i klimatskih promena.

Još jedna činjenica ide u prilog pretpostavci da su balkanoidi potomci Maasaia, a to je da – dečaci ne plaču. Kakav si ti to muškarac (muškarčina) kad plačeš ?? Plačip…. S tim da su Maasai pravila donekle surovija po tom pitanju. Elem, ako pustiš suzu, junačku, najstrašniju, dok te muče i izlažu iskušenjima, u sred džungle i ako zaplačeš, prognaće te iz sela i nema da se ženiš. Ovi naši balkanopitekusi stegnu zube na nedaće, ali ipak mogu da odu kod mame da se požale i isplaču. Kod Maasaia nema mama – krajnje surovo – prave muškarčine, ratnici. Realno imaju poslova sa lavovima – ko živ, ko mrtav. Balkanska podvrsta Maasaia se samo k..rči na prazno, mane lavovi – osim u zoo vrtu.

Kako prepoznati izvornog Maasai-a (pošto ima i onih fejk)? Originalni Maasai nema dve donje jedinice. Kada im se promene mlečni zubi, vade im ta dva zuba. Običaj potiče iz davnih dana , kada su često obolevali od neke bolesti (ili od ujeda zmije) od koje se ukoči vilica. Kroz tu rupicu između zuba bi dopremali vodu i tečnu hranu, te bi Maasai(ka) preživeo(la). Domišljato. Običaj je ostao do današnjih dana, služi kao znak prepoznavanja.

Maasai dečaci (ne znam za žene, one se jako retko sreću) imaju žig na obrazu. Žigisani su iz razloga bolesti koja je isto davnih dana napadala oči, pa da bi zlu odvratili pažnju od oka, da se zakači za ružni ožiljak. Za ovo verovanje ne znam šta da kažem – iskreno se nadam da radi.

Veliki broj Maasai-a je pokršten. Britanci su i tu odigrali svoju veliku istorijsku ulogu. Tako da možete na plaži sresti Roberta, Stivena, Džona. Pored toga imaju jako komplikovano Maasai ime. Dva moja Maasai druga se zovu Dangote Nakote Kisota Toroka i Simba Nakaru. Skraćeno, Dangote i Simba.

Ovi plažni Maasai galebovi govore engleski, italijanski, u zavisnosti od grupe turista koji dolaze na Zanzibar. Maasai jezik je samo govorni, tj, ne postoji pismo. Prenosi se usmenim putem, sa generacije na generaciju.

Malo mi se srušio Sneško kada sam jednog savršenog Maasai ratnika videla uveče u klubu u „civilki“. Niti više love lavove, niti su poligamni – jedan Maasai mi se žalio da je napustio ženu jer ga je prevarila !?!!, niti jedu na cevčicu… Srećnici idu u London na školovanje. Žene više ne zidaju kuće, angažuju majstore. Ni Maasai nisu ono što su nekada bili. Zadnje vreme došlo.

Svakako, Zanzibar ne bi bio to što jeste da nema Maasaia. Bar za mene, potpuni ’highlight of the journey’.

HAKUNA MATATA !!

BONUS – nekoliko reči iz jezika Maasai – MAA jezik (napisano latinicom po Vuku, tako kako se izgovara)

Welcome – Tushukunye /Karibu

How are you? – Supai – Greeting for men. Ipa – Reply to supai. Takwenya – Greeting for women. Iko – Reply for Takwenya

Good – Sidai

I love you – Kanyor iyie

Thank you – Ashe

See you – Kidua

Good by – Olesere

IMG_20240203_165851528_BURST000_COVER_TOP

Everything you wanted to know about Tantric Dance, but you didn’t even know it existed

balance, Travelogues

Za verziju teksta na srpskom jeziku ‘skrolujte’ na dole.

The plot of this episode is happening in Amsterdam, the Netherlands. I heard about it or rather experienced Tantric Dance for the first time (hereinafter TD) at Tantra Festival back in 2018, also in Amsterdam, personally by the founders themselves – Rakesh & Elfriede. It was pretty shocking – around 300 people, half of them blindfolded, the other half unmasked, they dance as a couple, you don’t know who you’re dancing with, you lead a little and you’re led a little. All in all, it’s completely crazy. There’s no chance to stay indifferent. Since then, I’ve come across TD here and there and I’ve been more and more interested in the whole phenomenon.

Four years later it’s October 2022: there’s Tantra Festival on Ibiza, where I meet Elfriede telling her “Heey, it’s wonderful that we meet again!’’, and she invites me to TD Teacher Training, which takes place in July 2023. Bloody hell!? And what will I do now? I mean, it’s a piece of cake… Maybe the turning point was the fact that it is ‘’certified’’, which for a (too)serious collector of certificates was a (too)serious challenge.

July 2023: it’s time to hit the road. I asked myself, god knows how many times, when I will be on annual leave like all normal people, to go to the beach a little bit, to eat a little, to have first-degree sunburns?? Once again I’m plunged in ‘’personal development’’ with a notebook in my hands and some serious work. This time the subject was Tantric Dance.

The training was held in the former monastery, in the eastern part of Amsterdam, transformed into studios for various purposes – as a dance studio, a yoga studio etc. Under the window was a small boat, there were also a small channel and a small bridge, all very idyllic. Participants – two Swiss, one Belgian, one American, the rest were Dutch and me – a Serbian woman. And yeah, I was thinking how Serbian Ministry of Foreign Affairs could ‘’motivate’’ me somehow, since I’ve been working for years as our Ambassador for various ‘’spiritual/shamanic/sexual/ personal/ collective development’’ events and therefore I represent our dear country with my personality and work. I would say quite successfully, to begin with I’ve convinced a lot of people that it isn’t thaaat much cold in Serbia as it’s in Siberia, that we are a little farther south and geographically (still) in Europe.

So back to the dance. I was naïve to hope that the training would be a total relaxation, enjoying in the dance as flowing. But alas, I was quite surprised when we got homework and marks from day one!! That’s my biggest nightmare, even today I still dream that I’m taking an exam, that I have no idea what it’s called, let alone what it’s about. So why the hell am I taking exams again when I finished school a long time ago?? Nooo…the fright of passing the exam looms over me and swallows me like a black cloud…

In a nutshell, TD is a dance of polarity. There are two dancers, one leads and the other surrenders to be led blindfolded. In order to avoid expressions ‘’the one who leads’’ and ‘’the one who is led’’, in the following text, I will use just – leader and follower.

Therefore, the leader gives impulse to the dance, he/she leads the movement and provides support. The follower gives in passively, he/she doesn’t initiate the movement, but shouldn’t ‘’hang’’ on the leader so he/she ‘’carries’’ him/her around the dance floor. The leader can lead even with one finger, it’s the impulse that is important for the movement. The point is polarity and leading/surrendering. There are two genders, to put it politically correct – persons born in male and female bodies, thus a large number of leading and surrendering combinations is possible (male – female, male – male, female – female and everything in between).

Let the cobbler stick to his last – how much are we able to lead and to give in?

First homework: Leading the dance from the third chakra – solar plexus. It’s neither time nor place to go into the theory of chakras here. So, let’s take it for granted. How to motivate people to dance from their fire, their power and life passion? Phew…you need to motivate yourself first. I decided to go with Highlight Tribe – Free Tibet, a superb trance, and bingo…I was happily bouncing the whole night doing my homework! I got into the homework so enthusiastically that I was completely carried away with motivating people, my throat was gone (still not knowing that there is a microphone for that purpose!?!), and I fell into a trance. Homework well done and just like that I was really satisfied. We sat in a circle panting, waiting for comments by Rakesh & Elfriede! I was calm, 100% sure that I’d get all A’s! There’s no chance I’d fail. Man, when it was my turn, I was damned…everything I thought that was awesome – wasn’t actually good. F*ck, in my mind I was already packing to go back home, didn’t want to embarrass myself with my Balkan over-exaggerated enthusiasm. And then I thought ‘’phew, the Dutch have no idea what the life fire is, when it takes you and burns you, not to mention dancing on the table and breaking glasses with your head!’’. That thought calmed me down a bit, although I was mad as a hornet for the rest of the day.

Somehow, I survived the second day. Day 3 got me another homework. Leading TD – dance from the heart. Just to explain a little bit, dance can be from any energy centre (once again I want to avoid the word ‘’chakra’’), we can dance from the stomach, from the heart, from the base or from the perineum area. Also from the knee, but that’s not part of this curriculum. However, this time leading a dance with a microphone. I held that mike like it was going to eat me. Or I would eat him, whoever was faster. And I got carried away again, I started sobbing, at the mention of the word “heart” I choked…I pulled myself together a little, to push it to the end, but I was overcome by emotions. Evaluation comes again, I didn’t expect to get good marks this time. That terrible anxiety crept in, I froze, what if they rip me apart once more, and I’ve spent a fortune for this? First comment – ‘’you met the deadline’’. Well at least it’s positive. I couldn’t listen to the rest, just in case not to be dispirited again. Who is going to change the flight now, because it would be even worse to hang out around Amsterdam, which I’m not up to. Perhaps it’s for the best not to take things so personally and to try to concentrate in order to learn something useful.

When I think about it, it’s often the same storyline. On the second and third day, I’d pack myself and want to go home filled with the nonsense of my new venture. And then optimism silently sneaks in through the small door, overwhelms me, makes me shiver and straights me up. Fourth, fifth and sixth day of the training I was leading and I was led. It wasn’t easy, especially when I was leading. Actually, I like to lead a person born in a female body, who willingly and joyfully surrenders to my dance guidance. It feels good to step into my leadership and masculine energy. Hmm…it seems to say a lot about everyday life too. That gives food for thought. I don’t like leading people born in male bodies, whose centuries-old beliefs seem to collapse at the mere thought of being led. Not to mention unconditional trust. Even the Dutch born in male bodies are no exception. As if you need to move a tree with all its roots – leaving hell. There are some exceptions, although they are very rare. I like to surrender to leaders born in both male and female bodies, who clearly and undoubtedly send the movement impulse.

Trust is the crucial part of an exceptional dance. If we panic all the time that the leader will get carried away and we will be stuck to the wall, with hammered heads, it’s better to give up in time. Generally, you don’t need any special technique, but rather the practice. It’s also necessary to let Eros flow freely, not to hold it back, no one has to get married after the dance. We mainly don’t even know who we were dancing with. It can be the hottest dance in our life and whoop, by the time you take off the blindfold, the person is already gone (it has happened to me once, I was at the wit’s end because I had no idea who that was, among 300 participants!!)

In a perfect match, the polarity between leader and follower can melt at some point, where dancers become one body with two heads. A phenomenon known as the Two Head TD Monster (THTDM). I just made this up, but I could suggest it to get listed into the official TD Terminology (TDT)

Okay, after six days of ups and downs, the grand finale, and we had no clue. It all started with a harmless invitation from Rakesh to attend a TD evening in Utrecht. Nice weather, good ride, just in time to see a master in action – the whole course of the TD evening with real people… Oops….in the next moment, all of us, six future teachers, were introduced to the audience and casually invited to lead the first part of the evening, one by one, without warning! Oooh well…OK, my task was to lead a dance from the throat chakra! I grabbed a mike as if I was born with it and dear lord did I sing , when the voices ‘’aaaaa…eeeee….oooo…’’ just started to come out, the mike was just where it should, the voices came out, just where they should, spread around the hall. Wooow, was I taken aback. I made a new best friend. The mike. If something doesn’t go right with TD, there’s a new career for me.

I’m going to be a singer for sure!

That’s all. If you have any other questions about TD, please feel free to contact me, it will be my pleasure to help you.

Sve što ste hteli da znate o Tantričkom plesu a niste ni znali da postoji

Radnja ove epizode se dešava u Amsterdamu, Holandija. Za Tantrički ples (Tantric Dance, u daljem tekstu – TD), sam čula, tj. doživela prvi put na Tantra festivalu, 2018. isto u Amsterdamu, lično od “izumitelja” TD-a, Rakesh & Elfriede. Bilo je prilično šokovito, <300 ljudi, pola sa povezom na očima, pola bez, plešu u paru, nemaš pojma sa kim plešeš, malo vodiš, malo budeš vođen, sve u svemu totalno krejzi, nema šanse da ostaneš ravnodušan/šna. Od tada sam ovde i onde nailazila na TD, i sve me je više zanimao ceo fenomen…

Četiri godine kasnije, oktobar 2022., Tantra festival na Ibici, sretnem Elfriede, “Heeej, divno što se srećemo ponovo!”, i dobijem od nje poziv za TD Teacher Training, u julu 2023. Grom i pakao !?! I šta ću sad? Mislim, teško žabi sa obale… Možda je prelomilo i to što je “Certified”, za jednog (pre)ozbiljnog sakupljača sertifikata ovo je bio (pre)ozbiljni izazov.

Juli 2023., vreme da se krene na put. Po ko zna koji put se upitah kada ću kao sav normalan svet ići na normalan GO (godišnji odmor), malo plaža, malo klopa, malo opekotine 1og stepena?? Opet sam se uvalila u “personal development”, sveska u ruke i ozbiljna šljaka. Ovog puta na temu Tantric Dance.

Mesto gde se održava trening je bivši samostan, u istočnom delu Amsterdama, preuređen u ateljee za razne namene, plesni studio, joga studio, itd. Ispod prozora parkiran čamčić, tu je kanalić, mostić, vrlo idilično. Učesnici, dvoje švajcaraca, jedan belgijanac, jedan amerikanac, ostalo holanđani i ja, srpkinja. E, da, nešto sam razmišljala, moglo bi naše Ministarstvo inostranih poslova da me na neki način “motiviše”, radim već godinama kao Ambasador po razno-raznim “spiritual/shamanic/sexual/personal/collective development” dešavanjima, i predstavljam dragu nam državu Srbiju svojom ličnošću i delom. Rekla bih dosta uspešno, za početak sam dosta ljudi ubedila da u Srbiji nije toooliko hladno (Siberia), da smo maalo južnije i geografski u Evropi.

Da se vratim na ples. Naivno sam se ponadala da će trening biti totalno opuštanje, uživanje u plesu, flow. Ali avaj, na moje veliko iznenađenje, od prvog dana počeše domaći zadaci, ocenjivanje. Moja najveća noćna mora, i dan danas sanjam da polažem ispit za koji nemam pojma ni kako se zove a kamoli o čemu se radi. I šta kog đavola polažem kad sam završila odavno sa školom?? Neeee…bauk polaganja ispita se nadvija nadamnom i guta me poput crnog oblaka..

Dakle, ukratko, TD je ples polarnosti. U plesu učestvuju dva plesača, jedan vodi, drugi se prepušta vođstvu, sa povezom na očima. Da bih izbegla cele rečenice u opisu “onaj koji vodi” i “onaj koji je vođen”, u daljem tekstu ću koristiti novo-sklepane-englesko-srpske reči lider i folover, da svi lepo razumeju.

Dakle, lider daje impuls plesu, vodi pokret, pruža oslonac. Folover se prepušta, pasivan je smislu da nema sopstvenu inicijativu za pokretom ali ne i da se “obesi” o lidera da ga on/ona “nosi” po plesnom podijumu. Lider može da vodi jednim prstom, važan je impuls za pokret. Poenta je u polaritetu i vođstvu/prepuštanju. Imamo dva pola, politički korektno rečeno – osobe rođene u muškom i ženskom telu, i veliki broj kombinacija vođstva i prepuštanja (muško-žensko, muško-muško, žensko-žensko, i sve između).

Ko kosi, ko vodu nosi – koliko smo u stanju da vodimo, koliko smo u stanju da se prepustimo?

Prvi domaći zadatak: Vođenje plesa iz treće čakre, solarnog pleksus-a. Ne bih da ulazim ovde u teoriju o čakrama, nije ni vreme ni mesto. Uzmimo to zdravo-za-gotovo. Kako motivisati ljude da plešu iz svoje vatre, svoje moći, životne strasti? Ufff… treba prvo sebe motivisati? Odlučim se za Free Tibet Hilight Tribe, vrhunski trens, bingo, presrećna sam đipala cele večeri pripremajući domaći zadatak! Sa toliko entuzijazma sam ušla u izvedbu svog domaćeg, da sam se potpuno zanela sa motivisanjem ljudi, odrala grlo (ne znajući još uvek da postoji mikrofon za te svrhe !?!), pala u trans. Dobro odrađen domaći zadatak, onako, baš, zadovoljna. Posedasmo u krug zadihani, čekamo komentare Rakesh&Elfriede! Ja spokojna, 100% sve petice! Nema šanse da padnem ispit. Brate, kad dođe red na mene, grom i pakao..sve što sam mislila da je strava – ne valja. Fck, u mislima se već pakujem da se vratim doma, da se ne brukam sa svojim balkanskim prenaglašenim entuzijazmom.. A onda pomislih, pih, holanđani, nemaju oni pojma šta je životna vatra, kad te ponese, pa te sprži. Da ne pomionjem penjanje na sto i lomljenje čaša glavom. Ta pomisao me malo smiri i iskulira, mada sam ostatak dana frktala kao ris.

Preživeh nekako dan drugi. Dan treći, drugi domaći zadatak. Vođenje TD, ples iz srca. Malo samo da objasnim, ples može da bude iz bilo kog energetskog centra (opet bih da izbegnem termin čakre), možemo da plešemo iz stomaka, iz srca, iz korena, ili iz predela perineuma. Može i iz kolena, ali je to van ovog curiculum-a. Ovog puta vođenje plesa sa mikrofonom. Držim onaj mikrofon, kao da će da me pojede. Ili ja njega, ko bude brži. I opet se zanesem, krenem u sred vođenja da grcam, na pomen reči srce, udavih se.. Pribrah se malo, da izguram do kraja..opet me ponesoše emocije. Opet isto, ocenjiavanje, već sam malo klecnula sa očekivanjima dobrih ocena, uvukla se ona zebnja, najstrašnija, ledena, šta ako me opet ispljuju, a dala sam tolike pare? Prvi komentar – ispoštovala vreme. Dobro ajde, nije nešto, al je bar pozitivan.. ovo ostalo nisam ni slušala, za svaki slučaj, da izbegnem da se opet izbedačim. Ko če sad da menja avionsku kartu, još gore da blejim po Amsterdamu, a nije mi do bleje?? Možda je ipak najpametnije da ne shvatam ništa toliko lično i da probam da se skoncentrišem ne bih li nešto korisno naučila.

Kad malo bolje razmislim, dosta često prolazim isti scenario. Drugog i trećeg dana se pakujem i vraćam kući ispunjena besmislom svog novog poduhvata. I onda se optimizam nečujno ušunja na mala vrata, a zatim me svu preplavi, naježi, uspravi. Četvrti, peti, šesti dan treninga, vodim, budem vođena, vodim. Nije lako, naročito da vodim. Zapravo, volim da vodim osobu rođenu u ženskom telu koja se dobrovoljno i sa uživanjem preda mom plesnom vođstvu. Prija mi da uđem u svoju lidersku, mušku energiju. Hmm.. to izgleda dosta govori i o svakodnevnom životu? Tema za razmišljanje. Ne volim da vodim osobe rođene u muškom telu kojima kao da se sruše viševekovna uverenja, na samu pomisao da ih neko vodi. Bezrezervno poverenje neću ni da pominjem. Ni holanđani rođeni u muškom telu nisu izuzetak. Kao da treba pomeriti drvo sa sve korenjem, muka živa. Čast izuzetcima, ali su vrlo retki. Volim da se prepustim liderima rođenim i u muškom i u ženskom telu, koji jasno i nedvosmisleno šalju impuls za pokret.

Poverenje je ključni sastojak kvalitetnog plesa. Ukoliko sve vreme paničimo da će se lider zaneti i da ćemo ples završiti zalepljeni za zid, razbijene glave. bolje da na vreme odustanemo. Generalno, nije potrebna nikakva naročita tehnika, ali je potrebna vežba. Potrebno je takođe pustiti Eros da nesmetano teče, ne suzdržavati ga, niko nikoga ne mora da ženi posle plesa. Uglavnom i nemamo pojma sa kime smo plesali. Može da bude naj-hot ples u životu i hop, dok skineš povez, osoba je več nestala (jednom mi se to desilo, prošištala sam od muke što nisam imala pojma ko je bio, međ’ 300 učesnika ?!!?)

U savršenom spoju, polaritet između lidera i folovera se može u nekom trenutku istopiti, gde plesači postaju jedno telo sa dve glave. Fenomen poznat kao Two Head TD Monster (THTDM). Ovo sam upravo izmislila, ali mogla bih da predložim da uđe u zvaničnu TD Terminologiju (TDT) 😉

Okej, nakon šest dana ups and downs, veliko finale, a da nismo imali pojma. Sve je počelo bezazlenim Rakesh-ovim pozivom da prisustvujemo TD večeri u Utrecht-u. Lepo vreme, lepa vožnja, taman da vidimo majstora na delu – ceo tok TD večeri sa živim ljudima… Ups.. u narednom trenutku smo svi, budući teacher-i, nas 6oro, bili predstavljeni auditorijumu i ladno pozvani da vodimo prvi deo večeri, jedan po jedan, bez upozorenja! Maaaa…OK, biće kako biti mora, dobijem u zadatak grlenu čakru da iz nje vodim ples! Dohvatih mikrofon kao da sam se rodila sa njim i zapevah bogte, kad su samo krenuli glasovi aaaaa…eeeee….oooo…. da izlaze, uđe mikrofon taman gde treba, izađoše glasovi, taman gde treba, razlegoše se po sali. Juuuu što sam se iznenadila?? Imam novog najboljeg druga. Mikrofon. Ako nešto ne pođe kako treba sa TD, eto mi nova karijera.

Pevačica ima da budem!

To bi bilo to. Ako imate još neko pitanje u vezi TD, slobodno se javite, biće mi zadovoljstvo da odgovorim.

Tantra festival for beginners

balance, Travelogues

Za verziju teksta na srpskom jeziku ‘skrolujte’ na dole.

Everything you wanted to know about the Tantra Festival but never knew who to ask!

October 2022. Ibiza, Spain, at the end of the tourist season. In the Facebook group Ibiza Tantra Festival – Attendees Only, new posts are just popping up. These posts share who is arriving and when, who is sharing transportation from the airport to the Portinatx Beach Club Hotel and with whom, who is arriving a few days early, who is staying in Sant Antoni de Portmany, who would like to grab another closing party in Ibiza before the festival begins. The impatience and excitement are steadily growing, three days, two days, one more day until the start of the festival! The tribe slowly arrives on the island.

Portinatx Beach Club Hotel is a perfectly satisfactory place for an event like the Tantra Festival, with two swimming pools, the sea at the end of the path, bungalows tucked into the shade of pine trees, quite fancy. Monday afternoon is registration time, with more than 400 souls of various ages from 25 to 75 years old I would guess, both sexes, and all possible nationalities. “Hey, hello, how are you?” Long time no see. Sooooo good to see you again. Hmmm, can you remind me please, we know each other from Arambol in India, right? Perhaps the Ecstatic Dance Festival Portugal? Or Tantra Festival Amsterdam? No, no, no, I remembered, it was ISTA (International School of Temple Arts) training in Turkey! YES! So good to see you brother (or sister).”😊

The opening ceremony is hosted in the Shiva Shakti Temple (a large circular tent like you may have for a wedding). Pillows are arranged in circles, first row, second row, third row etc. Rows are spreading out and people are coming down, down, down though the rows like a river of people is flooding in. From the corner, the sounds of the sitar (an instrument from India) are heard, a gentle introduction, allowing one to enter into oneself, breathing and accepting the initiation of the temple that will be our home for the next week. Now it is time to get on our feet and we walk through the village, our eyes meet the eyes of the other inhabitants of the village. With some it is easy to establish eye contact, while with others it is impossible. At times in front of someone, emotions grow, and eyes fill with tears for who knows what reason. In front of someone else, one’s eyes just fall. It is quite a large village, approximately 400 souls walking around with the hope that the upcoming days will bring some new life changing insights, perhaps relief, excitement, the unfreezing of emotions, start an inner fire, stir up Eros, or just entertain at the minimum.

Why are you here? What do you want to find? Four ingredients are needed for a successful journey: Curiosity, Innocence, Excitement and Self-regulation.

Let’s go dancing, dancing for life, in the fiery baptism of the Temple.

The festival is now officially open!

What does a “normal” day at the festival look like? The first thing is that a day feels as if it is as long as a year. It is so packed with events, that the concept of the passage of time and what-happened-when is completely confusing. The day starts at 7am with some activity, such as Osho Dynamic Meditation, Kundalini Roots, Breath of Life, Lion’s Heart Meditation, Chakra Meditation, Partner Yoga, etc. I will not go into the details of every morning activity here, but I would definitely single out Breath of Life, where for the first 10 minutes you are a train rushing around and hooting, then you are a dog on all fours barking around and biting other four-legged creatures. Then you remain on all fours and for the next 10 minutes you become a cat that cuddles, curls, purrs and meows. Following this you then become a pillow-throwing brat, then you are laughter, and finally you are tears and peace, shavasana. In Lion’s Heart Meditation you are a lion, the king of the jungle with all its virtues, you roar, defend, attack, then you are a playful lion cub and so on.

So, at eight in the morning, after the morning activity that is usually aimed at starting the Kundalini (Wikipedia: a form of divine feminine energy [or Shakti] believed to be located at the base of the spine), you are already connected to electricity. Next is breakfast, OK, that’s a “normal” activity. Then a gathering at the Shiva Shakti Temple. This comprises of dancing and a family gathering. A family is a group of four people who happened to meet at one time, in one place, the previous evening. These four people, or the family, will gather every morning at the same place in the temple, to share how they feel, what hurts whom, what frustrations surfaced, what “amazing” thing happened the previous day, with each person having 4 minutes to talk. While one person talks, the others listen, in a parliamentary manner, without interrupting. “What is alive in me this morning?” 4 minutes is incredibly long and a lot can be told. They are even longer if there is nothing to say. 😊 But it’s all a matter of training and day by day those 4 minutes become shorter and shorter.

This is followed by the announcement of the programme for that day, 4 parallel workshops in the morning, lunch, 4 workshops in the afternoon, then sound meditation. After dinner there is a dance, concert or party (they change from evening to evening) and the Love Temple for the end of the day, for those who still can move. There are other various activities in the meantime, around lunch, such as body painting with clay, Tandava Dance, chilling by the pool (something for everyone’s taste).

And yes, endless hugs are on offer along the way. So, “May I give you a hug? Of course, I would love to… mmmmm… take a deep breath, hhhaaaaaa… one, two, three breaths”. Each hug lasts for three minutes, until the level of serotonin rises. After three hugs like this, you get a little dizzy, everything is a little softened, floating, soft and warm, and realistically you don’t need a lot of food or a lot of sleep, you just go around and hug each other and it’s great.

Back to the workshops. I will go through a few illustrative examples, if such work can even be described in words. But let me try.
As I mentioned, there are four activities before lunch and four in the afternoon, so you have to decide on which one of the four you wish to attend, which is not an easy task because they are all interesting. The elimination method somehow leads to the final selection, but even that is not a guarantee that the desired activity will be attended, because the number of visitors in certain halls (White Tara, Nataraja, Tilopa) is quite limited. Therefore, people are running around trying to get into their desired activity, not to kiss the door and have to manage your disappointment, as we were advised in the introduction event.

Workshops include Open Heart Tantric Puja, Feminine/Masculine Day, Forgiveness Ritual, Desire and Fear, Tantra for Singles, Tantric Dance, The Wave of Bliss, The Happy Sobriety and three more that I didn’t attend.
As I have attended several events like this, there is little that can shock me, but I can imagine how someone who is exposed to this kind of work for the first time would be feeling. 😊 In one moment we are Shakti, female energy in a woman’s body, in another moment we need to imagine and feel what is it like when you have balls and lingam (Sanskrit name for the male sexual organ), and you go through life with them. Our brothers should imagine and feel their yoni (Sanskrit name for the female genital organ) and also to feel what it feels like to be penetrated. Shape-shifting from moment to moment. Then we look into each other’s eyes for half an hour, until you start to hallucinate, then we stand and breathe with the movement of the pelvis and look into each other’s eyes, until you pass out. Then we breathe alternately, one inhales, while the other exhales, until an energy circle is created where again there is a serious threat of falling into unconsciousness, then we try to feel all the suffering of all our ancestors, both male and female, until the weight drowns you. Then someone just touches you in the heart area, of course while eye gazing all the time, during which there is a serious breakdown, with crying, smearing of mascara, and then from the beginning again.

And then Eros begins to work and in the next moment you find yourself in the most sincere and loving contact with another human being (it doesn’t matter what gender, because we are all brothers and sisters born in a male or female body), as if it is the day of judgment. The love rapture lasts while the workshop is going on and after that, bye, bye, let’s go to lunch.

From workshop to workshop, it is an emotional roller coaster, one moment you touch the stars, the next you’re rolling in the mud. It is very useful for any human being to experience the full range of emotions in a safe space like the Tantra Festival, a playground for adults. Such places and gatherings work according to the principle that as much as you give, you get as much back. The more you are ready to participate and give yourself unreservedly, the more you will get in return. No more no less. And you should have balls, In the true and figurative sense of the word.

At the end of the day, the Love Temple is a kind of institution. There are mostly mixed feelings about the Love Temple phenomenon and there are several types of visitors. There are people who like to attend the temple, they are always the first in, and they don’t leave until it closes. They often don’t go to the morning meditations because they don’t manage to rise early. There are those who come once or twice, stay for a while, voyeur a little, participate a little, and then fall asleep. There are those who would secretly like to come, but alas, by the time they do, it’s packed inside, so maybe they’ll come tomorrow. There are those who don’t even dare to come close, because for God’s sake, they don’t have anyone to go with. And there are those who are not interested in the temple, at least that’s what they say. What is actually in the Temple? Sodom and Gomorrah? Well, not really, to me it’s more like theatre, interesting to be in, participate as you wish, a safe space for experiments of all kinds. If you’ve wanted to try something, but haven’t had the chance in the real world, the Temple is the ideal place to do it. The Temple is a playground where boundaries are learned, you learn to say YES and NO, to change your decision in a fraction of a second, to say Thank You with just one “namaste” and leave. No hard feelings, no one has to marry anyone. It can look mildly disgusting, and it can also be the most wonderful art. It depends on the participant. And most importantly, everything is on a voluntary basis. No one can force anyone to do anything. Personally, cuddling is the most tempting thing for me in the Love Temple, as therapy, it leads to a state of haze, a dense energy that can be cut with a knife. I hope that I have at least managed to demystify the institution of the Love Temple. 😊

What else? Yes, great concerts, Ecstatic Dance, Arunji, Praful, Gong Meditation, costume glamour parties, live music, excellent vegetarian food, interesting people, no alcohol, no stimulants, barefoot and naked. A great vibe.

Welcome to the Tantra Festival!

TANTRA FESTIVAL FOR BEGINNERS

Sve što ste želeli da znate o Tantra festivalu a

niste imali koga da pitate

Oktobar 2022. Ibica, Španija, kraj turističke sezone. FB grupa Ibiza Tantra festival – attendees only, samo iskaču novi postovi. Ko kad stiže, ko s kim deli prevoz od aerodroma do Portinatx beach club hotel, ko dolazi par dana ranije, ko odseda u Sant Antoni de Portmany, ko bi da ugrabi još neki closing party na Ibici pre nego počne festival… Nestrpljenje i uzbuđenje rastu, još tri, dva, jedan dan do početka, pleme polako pristiže na ostrvo…

Portinatx beach club hotel, sasvim OK mesto za manifestaciju poput Tantra festivala, dva bazena, more na kraj staze, bungalovi ušuškani u hladovinu borova, fensi. Ponedeljak popodne, registacija, više od 400 duša, raznih uzrasta, cenim od 25 do 75 godina, oba pola, svih mogućih nacionalnosti. „Heey, hello, how are you? Long time no see… Sooooo good to see you again.. Hmmm, can you remind me please, we know each other from Arambol, right? No? Maybe Ecstatic Dance festival Portugal? Or Tantra festival Amsterdam? No, no, no, I remembered, it was ISTA training in Turkey! YES! So good to see you brother (or sister )“😊

Svečana ceremonija otvaranja u Shiva – Shakti templu (veliki šator kružnog oblika, kao za svadbe). Jastuci poređani u krug, jedan red, drugi red, treći red…nižu se redovi, nižu se ljudi, nižu, nižu, reka ljudi ulazi, ulazi… Iz ugla se čuju zvuci sitara (instrument iz Indije), lagano uvođenje, ulaženje u sebe, u disanje, inicijacija templa koji će nam biti dom narednih nedelju dana. Hajmo na noge, šetamo selom, pogledi se susreću sa pogledima ostalih stanovnika sela. Sa nekima je lagano uspostaviti “eye contact”, sa nekima baš i ne, ispred nekoga grunu emocije, oči se napune suzama, iz ko zna kog razloga, ispred nekoga se pogled samo obori… Prilično je veliko selo, 400 i resto duša hoda sa nadom da će nastupajuća nedelje doneti neke nove „life changing“ uvide, olakšanje, uzbuđenje, odlediti emocije, pokrenuti vatru, pokrenuti Eros, ili samo zabaviti.
Why are you here? What do you want to find? Potrebna su četiri začina za uspešno putovanje: Curiosity, Innocence, Excitement and Self-regulation.
Idemo u ples, ples za život, za vatreno krštenje Templa.

Festival je zvanično otvoren!

Kako izgleda jedan „običan“ dan na festivalu? Prvo, dugačak je kao godina. Toliko je nabijen dešavanjima, da je pojam protoka vremena i šta-se-kad-desilo potpuno zbunjujući. Dan počinje u 7 sati nekom aktivnošću, kao što je Ošo dinamička meditacija, Kundalini roots, Breath of Life, Lion’s Hearth meditation, Chakra meditation, Partner Yoga, itd. Ne bih sad u detalje svake jutarnje aktivnosti, izdvojila bih npr. Breath of life, gde ste prvih 10 min voz koji juri naokolo i hukće, zatim ste pas na četiri noge koji laje naokolo i ujeda se sa ostalim četvoronožnim bićima, zatim ste narednih 10 min mačka koja se mazi i uvija i prede i mjauče, isto na sve četiri, onda ste derište koje se gađa jastucima, onda ste smeh i na kraju ste suze… i mir, šavasana. U Lion’s Hearth meditation ste lav, kralj džungle sa svim njegovim vrlinama, ričete, branite se, napadate, onda ste razigrani lavić. I tako…

Dakle, u osam ujutru ste, posle jutarnje aktivnosti koja je obično usmerena na pokretanje Kundalini (Wikipedia: a form of divine feminine energy (or Shakti) believed to be located at the base of the spine), već priključeni na struju. Sledi doručak, OK, to je „normalna“ aktivnost. Zatim skup u Shiva Shakti Templu. Ples i okupljanje familije. Familija je grupa od četvoro ljudi koji su se prethodne večeri slučajno našli u jednom trenutku, na jednom mestu. To četvoro ljudi, iliti familija, će se svako jutro okupljati na istom mestu u templu, da podeli kako se ko oseća, šta koga žulja, koja je frustracija isplivala, koja se „amazing“ stvar desila prethodnog dana… Svakome po 4 minuta vremena. Jedan priča, ostali slušaju, parlamentarno, bez upadanja u reč. „What is alive in me this morning?“ 4 min su neverovatno duga…može dosta toga da se ispriča. Još su duža ako nema šta da se ispriča 😊 Ali sve je stvar treninga, iz dana u dan ta 4min postaju sve kraća…

Nakon toga sledi najava programa za taj dan, 4 paralelne radionice pre podne, ručak, 4 popodne, zatim zvučna meditacija, posle večere dance ili koncert ili party (smenjuju se iz večeri u veče) i Love temple za kraj dana, ko još može da se kreće. Bilo je tu još nekih raznih aktivnosti u međuvremenu, oko ručka, tipa oslikavanje tela glinom, Tandava ples, bleja pored bazena (za svačiji ukus po nešto)/

I daaa, beskrajno grljenje uz put. Dakle, „May I give you a hug? Of course, I would love to… mmmmm…take a deep breath, hhhaaaaaa…one, two, three breaths“… Svaki hug po tri minuta, dok se ne podigne nivo serotonina. Posle tri ovakva haga, malo ti se vrti u glavi, onako je sve malo umekšano, plutajuće, mekano i toplo, i realno nije potrebno ni puno hrane ni puno sna, samo ideš okolo i grliš se i super.

Elem, da se vratim na radionice. Proći ću nekoliko ilustrativnih primera, ako se uopšte da opisati rečima takva vrsta rada. Ali hajde da probam.
Kao što sam pomenula, ima 4 aktivnosti pre i 4 popodne, dakle treba se odlučiti za jednu od četiri, što ni malo nije lak zadatak jer su sve zanimljive. Metodom eliminacije se dođe nekako do konačnog izbora, ali ni to nije garancija da će se željena aktivnost pohađati, jer je broj posetilaca u pojedinim salama (White Tara, Nataraj, Tilopa) prilično ograničen. Dakle ljudi trčkaraju naokolo ne bi li uspeli da na se ubace na željenu aktivnost, da ne poljube vrata i da moraju da „mannage your dissapointment“, kao što smo posavetovani u uvodnoj reči.

Nižu se Open Heart Tantric Puja, Feminin/Masculin Day, Forgivness Ritual, Desire and Fear, Tantra for Singles, Tantric Dance, The Wave of Bliss, The Happy Sobriety… i još tri puta toliko, koje nisam pohađala.

Kako sam do sada bila na više ovakvih manifestacija, malo šta može da me šokira, ali mogu samo da zamislim nekoga ko je prvi put izložen ovakvom radu 😊 U jednom trenutku smo Shakti, ženska energija u telu žene, u drugom treba da zamislimo i osetimo kako je to kad imaš bolls i lingam (sanskritski naziv za muški polni organ), i sa njima ideš kroz život. Naša braća treba da zamisle i osete svoju yoni (sanskritski naziv za ženski polni organ) i takođe da osete kako je to biti penetriran. „Shape-shifting“ iz trenutka u trenutak. Onda se pola sata gledamo u oči, dok ne počneš da haluciniraš, onda stojimo i dišemo uz pokret karlicom i gledamo se u oči, dok ne padneš u nesvest. Onda dišemo naizmenično, jedan udiše, dok drugi izdiše, dok se ne napravi energetski krug gde opet postoji ozbiljna pretnja da se zvekene u nesvest, onda pokušavamo da osetimo svu patnju svih naših predaka, što muških što ženskih, dok te ne udavi težina… Onda te neko samo dodirne u predelu srca, naravno uz „eye gazing“, pri čemu dolazi do ozbiljnog raspadanja, ridanja, razmazivanja maskare, pa onda iz početka…

A onda proradi Eros pa se u narednom trenutku nađeš u najiskrenijem i najljubavijem kontaktu sa drugim ljudskim bićem (nije važno kog pola, jer smo svi braća i sestre rođeni u muškom ili ženskom telu), kao da je sudnji dan.. Ljubavni zanos traje dok traje workshop, posle toga, ćao, ćao, idemo na ručak..

I tako se nižu radionice, emotivni roller coaster, jednog trenutka dotakneš zvezde, narednog se valjaš po blatu. Vrlo korisno za svako ljudsko biće da iskusi čitav spektar emocija u sigurnom kontejneru kao što je Tantra festival – igralište za odrasle. Ovakva mesta i okupljanja rade po principu, koliko daš – toliko dobijaš. Koliko si spreman da učestvuješ i da bezrezervno daš sebe, toliko ćeš dobiti. Ni manje ni više. I treba imati bolls. U pravom i prenosnom smislu te reči.

Love temple za kraj dana je svojevrsna institucija. Uglavnom su pomešana osećanja naspram fenomena Love templa, ima više varijanti posetilaca. Ima ljudi koji vole da „pohađaju“ templ, uvek su prvi u njemu, i ne izlaze dok se ne zatvori. Ne idu na jutranje meditacije, ne stižu. Ima onih koji dođu jednom-dva puta, budu neko vreme, malo voajerišu, malo učesvuju, pa zapale na spavanje. Ima onih koji bi potajno želeli da dođu, ali avaj, dok se nakane, već je prepuno unutra, tako da će možda sutra doći. Ima onih koji se ni jednom ne usude ni da priđu blizu, jer zaboga nemaju sa kim da idu. I ima i onih koje templ ne zanima, bar se tako deklarišu. A šta je to zapravo u templu? Sodoma i Gomora? Pa ne baš, meni je više kao teatar, zanimljivo za biti, učestvovati po želji, siguran prostor za eksperiment svake vrste. Ako ste nešto želeli da probate, a niste imali prilike u realnom svetu, templ je idealno mesto za to. Templ je playground na kome se uče granice, uči se da kažeš da i ne, da odluku promeniš u delu sekunde, sa samo jednim „namaste“ zahvališ i odeš. Nema ljutnje, niko nikoga ne mora da ženi. Može da izgleda blago odvratno, a može i kao najdivnija umetnost. Zavisi od učesnika. I što je najvažnije, sve je na dobrovoljnoj bazi. Niko nikoga ni na šta ne može da primora. Lično mi je u Love templu najprimamljiviji cuddling, kao terapija, dovodi u stanje izmaglice, guste energije koja se može seći nožem.. Nadam se da sam bar malo uspela da demistifikujem instituciju Love templa 😊

Šta još? Da, odlični koncerti, Ecstatic dance, Arunji, Praful, gong meditacija, kostimirani glamurozni parti, live music, vegetarijanska vrhunska hrana, zanimljivi ljudi, bez alkohola, bez ikakvih stimulansa, bosi i goli. Odličan vajb.

Dobro-došli na Tantra festival!

Tales from the Mexican Forest

balance, Travelogues

Za srpsku verziju teksta skrolujte na dole.

“Awaken as Love” training, day five (days 25–26 of the trip). The action takes place near Tulum, Yucatan State, Mexico. The topic of today’s work is “Medicine Walk”. What exactly is a “Medicine Walk” you may ask? It is consciously spent time in nature and it can be dedicated to a specific issue, or whatever opens up while in a state of deep peace and listening to nature, which then becomes our mirror. There is no food, only water, a notebook and a pencil. With the path underfoot in the early morning, before dawn, the “threshold” is crossed, I kind of intuitively understand what it is, but I can’t really translate it.

There are about thirty of us at Paledora Eco-Resort and we very quickly scatter around the surrounding paths, each with our own flashlight and only accompanied by the buzz, buzz, of nature as we disappeared like fireflies into the surrounding forest (in the following text I will use the word jungle, because we are in Mexico).

As the hosts warned us, there are snakes, iguanas, tarantulas, scorpions and some jaguars out here, but they say they haven’t attacked anyone in the area for a long time. Uff, that has made it much easier for me! Lucky that I wrote down the phone number of the main lecturer James, if I happen to come across any of those creatures above, I can WhatsApp or Telegram him. But in some moment, I remember that I don’t have internet outside of our beautiful and safe eco resoorrrrrt! OK, it is what it is, if I’m really destined to be bitten by a spider on the “Medicine Walk”, I mean it’s destined, I can’t go against the natural course of things. Either I will “Wake up as Love”, or I won’t. I have a little niggling feeling, should I go back for the boots maybe, because of the snakes? But what if I die of heatstroke? Well, I gave up on the idea of boots or going back and I pray to God that dawn will arrive as soon as possible… but it feels like dawn will never arrive. I’m walking with my small flashlight, if only I had thought to bring a bigger one, and I ask myself for the umpteenth time in my life in similar situations, WTF?

OK, I’m going along the main path, I even dared to turn off the main path onto a side path, but it’s still pitch black. I mean, it’s not like it’s completely wild, there are a few houses here and there, and a few cars pass by in the distance. Realistically, I’m neither equipped nor brave enough to wander around the woods right now, but please, at least let dawn begin. And yes, I forgot the point is not to talk, not to communicate with words, to stay just with ourselves and nature, to be silent for a moment and try to hear what nature has to say to us. Actually, this silence really pleases me when I think about it a little more, after the flood of words in recent days. Also, for a change, I like the fact that I don’t have a morning “sharing” with my flock. I’ve been “sharing” every morning, and sometimes twice a day, since I arrived in Mexico, with small breaks to catch your breath! “What’s alive in me this morning?” Alive in me this morning is that I am shitting my pants about going back to my home. Like this, at a decent distance of about 9,000 km, in a warm and exotic place, everything seems easy, with plans just exploding, deals, workshops, optimism, a bright future etc. And then, as the days pass and the time for going back home approaches, I can feel a slight anxiety sneaking in. The seed of change has been sown, there is no stopping it now, it is sprouting roots, but I’m afraid they are still too weak to transport safely. Will it survive the journey? I water it, sing to it, take care of the plant, clean the weeds (I’m lying, there are no weeds yet, but it sounds nice). I know that the plant has all the potential to grow into a real big and beautiful plant (a carnivore, haha!), and it is the best thing I can give to myself and those around me. But what if I overwater the plant, or fry it with too much care and attention?

It the meantime, luckily, dawn arrived, but I wouldn’t be surprised if there was a total solar eclipse in that part of the world that very day! A Mexican boy passes by me, “Buenos dias” he says, I nod my head a bit confused, silence is silence, I guess I will last about 6–7 hours without speaking. In the meantime, I came across a rock, this allows me to sit down for a while to write, and I’m writing but my hand doesn’t move as quickly as the thoughts in my mind. Luckily, I brought a pillow with me, one of those that fits round your neck and doesn’t fall off when traveling, but it’s also a perfect fit for under your ass haha!

OK, it’s good so far, there have been no jaguars, tarantulas, scorpions or snakes. Realistically there might be some iguanas, but they are cool.

Back to my plant. Soooo, well, my plant was left alone in the resort, maybe I should go back and see how it is? And then to jump in the pool and to drop out of this medicine walk, haha, I won’t, I’m just kidding.

I’m going home in six days? F*ck, I thought it was seven! Breathe Spirit (that’s what they call me here), breathe, let’s take a deep breath into the stomach and let it out, phhhhhhh followed by aaaaaa, let’s go again, phhhhhh, and again…Ugh, it’s good, it’s easier now.

Is it easier?

Therefore, the implementation of everything, or at least some part of what was learned, is the key point of my stay in Mexico. How to transfer all of these newly acquired (and repeated) knowledge and tools to my everyday life? How to implement a good part of the learned practices so that they do not remain as dead letters on paper?

I know how, by passing it all on and confirming the material in that way. But that means social media activity non-stop, which is making me feel like puking in the middle of the jungle right now. Admittedly, if it weren’t for social networks, you, my dears, wouldn’t bother with this text either, wasting precious time for nothing.

The title of this story just came to me at Belgrade airport, it just flashed up in my mind, and I had no idea what it meant. You can see how that “Medicine Walk” makes sense. I think it’s no wonder how energetic I was back then, with a month of adventure to look forward to in front of me. And now look at me, am I shrinking into myself? Only a few days left.

With any luck, these 6 hours of “Medicine Walk” will seem like an eternity. I’m even cool with the fact that I’ll be languishing at Frankfurt airport for about 10 hours, bonus time for integration, before landing in reality. OK, so I now have the aforementioned 6 days, plus these 6 hours that seem like an eternity (5 hours and 24 minutes to be exact), to compose myself and see what I’m going to do with my plant. What if she doesn’t like the climate in Serbia? What if I have to take her to warmer places every now and then so she doesn’t wither?

For no reason, I now turn onto some side path, as if I wanted to go a little deeper into the jungle, but in fact, I’m not allowing myself to go further. I find countless excuses to bypass this radical path that cuts through the thicket. So why the hell can’t I? What dangers lurk behind every tree besides the jaguars, snakes, tarantulas and the occasional scorpion? How is it possible to coexist with all these creatures in a peaceful union?

Hmmmn, looks like I didn’t bring enough water with me. There are some houses there, but how can I ask for water when I can’t use words? I am such a pathetic thing. Just ration my water.

Something tells me I’m going around in circles. Like, have I already passed this sign? Or not? No matter, I certainly have another 4 hours to find my way back. And I have GPS. Yes, yes, I’m going in circles, I must have passed this way. A Hilti power tool can be heard in the distance… dagadagadagada, breaking through the brains of civilisations.

Hey look now, two parallel paths and an intersection in the middle of a dense jungle. There is also something like a roundabout around a bush! Am I supposed to take this as some kind of message directly from the “Heavenly Secretary”? Which way to go now to not screw it up? And should I sit on the rock for a while and think about the next step?

I’m back to my eco-friendly notebook. How many written pages and kilometres ago did I leave my plant and totally forget about it? About 15 densely written pages and 2.5 hours of walking through the jungle is how long ago! What you are reading now is a slightly refined version of the integral text.

Ahem, before planting, the seed is kept in the mouth for a while, to absorb the juices and through them soak up our DNA. If we carefully focus on the intention, i.e., the qualities we possess, provided we have discovered them by now of course, the intention will be carefully woven into the seeds we want to plant. Or a few seeds, it depends really on how ingeniously versatile we are and willing to selflessly share our genius with the world.

So, the seed is planted, the intention is there, the roots are released, the only thing left to worry about is what will happen to the plant when it changes time and climate zones. And there’s also the worry that this morning’s acid will kill her, or the fear of returning to reality.

Let’s think like this, what does a plant need to get stronger? In the life cycle of an average plant, there are several segments in order for it to progress beautifully and with quality.

Mini-quiz: Rate the following qualities in the life cycle of your plant on a scale of 1–10, in order to realistically assess its chances of survival:

1. Creativity

2. Spirituality

3. Finances

4. Career

5. Education (meaning self-development, not just formal education)

6. Health

7. Physical activity

8. Sexuality

9. Home – home environment

10. Relationships – partnership

11. Relationships – friendly, business

12. Social life

13. Satisfaction

The categories are given from top to bottom, they are not ordered by importance, everything is important and nothing is the most important.

By honestly evaluating the conditions for my plant to survive and develop in the domestic environment, I came to the conclusion that the chances are very high (I will not grow an orchid, they are terribly demanding and even to just to change their place in a house is complicated, let alone continents). So, more or less, all conditions are there, solidly rated, but some need a little work.

Let’s look at the whole thing scientifically. We observe four dimensions of reality.

1. Individual – internal

2. Individual – external

3. Collective – internal

4. Collective – external

In other words, there are a lot of factors that can affect the plant, its growth and development and at the same time this unpleasant morning acid secretion.

1. As for the first dimension, which comes from the SELF, everything is quite clear and unambiguous. The inexhaustible optimism regarding the growth and development of the plant is at an absolutely enviable level. When I stand in the first quadrant, all decision centres are in line, head, heart, stomach and sex. Everyone unanimously says YES. My ME KNOWS how much potential my plant has.

2. Individual external dimension or WE. It refers to the immediate environment, family, children, friends and how the growth of my plant (and the decisions related to that growth) will affect them. There is already a dose of anxiety in this quadrant.

3. Collective internal dimension or what should be practically undertaken to enable the smooth growth of the plant? It can be a dismissal, a new company, a new country, etc. Anxiety increases and a person can start to shiver and tremble even in these 30 degrees.

4. Collective – the external dimension that causes the stomach to turn at the mere mention of the state, taxes, social security, government work, visas, etc. Anxiety finally shows its true face in the form of seriously burning acid.

And then I slowly returned to the beginning of the circle, to the first quadrant where everything again has a deep meaning and reason and purpose. Everything else will take care of itself. On one occasion, I received the best advice ever from a Shaman of the Shipibo tribe: “Sister, you know what you have to do. You only need two ingredients: Trust and Faith”.

It’s time to slowly return to the Paledora Eco-Resort, “mission completed”. Another Hilti power tool can be heard in the distance, dagadagadagada again, there is civilisation out there somewhere.

I speak softly, and carry my plant with me. I am ready to go home.

Spirit

28/2/2023

20.356254. – 87.367895.

location accuracy – low

Priče iz Meksičke šume

„Awaken as Love“ trening, dan peti (25.-6. dan putešestvija). Radnja se dešava nadomak Tuluma, država Jukatan, Meksiko. Tema današnjeg rada je „medicine walk“. Šta je zapravo „medicine walk“? To je svesno provedeno vreme u prirodi, može biti posvećeno specifičnom pitanju, ili šta god se otvori, u stanju dubokog mira i slušanja prirode koja postaje naše ogledalo. Nema hrane, samo vodica, sveščica i olovka. I put pod noge u rano jutro, pre svitanja se prelazi „treshold“, što ja nekako intuitivno kapiram šta je, ali ne umem da prevedem, zaista.

U Paledora eco resort-u nas je oko 30tak, vrlo brzo se raštrkasmo po okolnim putićima, svako sa svojom baterijskom lampom…samo bzz, bzz..kao svici nestadosmo po okolnoj šumi (u daljem tekstu – džungli, jer smo u Meksiku).

Kako su nas upozorili domaćini, ima zmija, iguana, tarantula, škorpiona i poneki jaguar, ali kažu da nisu odavno nikoga napali u kraju… uhh, sad mi je lakše! Sva sreće te zapisah telefon glavnog predavača James-a, ako mi se desi nešto od pomenutog, može WhatsApp, Telegram… ali se u neko doba setih da nemam net van našeg prelepog i sigurnog eco resort-aaaaaaaa…. OK, šta je tu je, ako mi je baš suđeno da me ujede pauk na „medicine walk“, mislim… suđeno je, ne mogu ja toliko da protivurečim prirodnim tokovima. Ili ću da se „probudim kao ljubav“, ili se neću probuditi. Malo nećkanja, da li da se vratim možda po čizme, kao zbog zmija? Ali šta ako riknem od toplotnog udara?? Dobro, odustadoh od čizama, i vraćanja.. i molim Boga da svane što pre… ali nikako da svane. Idem tako sa onom baterijskom lampičicom, bar da sam ponela normalnu lampu, i pitam se po ko zna koji put u životu u sličnim situacijama, WTF???

Dobro, idem glavnim putem, odvažih se čak da skrenem sa glavnog na sporedni, mrkli mrak još uvek… mislim, nije da je baš totalna nedođija, ima tu i tamo poneka kuća, prođu i poneka kola u daljini. Realno, nisam ni dovoljno opremljena ni hrabra da se sad baš zavlačim po šumarcima, ali aj bar nek svane. A da, zaboravih, poenta je da se ne priča, da ne komuniciramo rečima, da ostanemo sa sobom i prirodom, da na trenutak umuknemo i probamo da čujemo šta priroda ima da nam kaže. Zapravo mi ovo ćutanje baš prija, kad malo bolje razmislim, posle bujica reči poslednjih dana. Prija mi i to što nemam jutarnji „šering“ sa svojim jatom, za promenu. „Šeringujem“ svakog jutra, a nekad i dva puta dnevno, od kad sam stigla u Meksiko. Sa malim pauzama za hvatanje daha! „What’s alive in me this morning?“ „Alive“ je to da sam se uknj od povratka domu svom. Ovako, na pristojnom rastojanju od oko 9000 km, na toplom, egzotičnom mestu, sve se čini lagano, planovi samo pršte, dogovori, radionice, optimizam, svetla budućnost.. A onda, kako dani prolaze i kako se približava realizacija istog, počinje neka lagana zebnja da se ušunjava. Seme promene je posejano, tu sad nema pomoći, pušta korenčiće, ali su, bojim se, još slabašni za transport. Hoće li preživeti put? Zalivam, pevam, negujem biljčicu, čistim korov (lažem, nema još korova, ali lepo zvuči).. Znam da biljčica ima sav potencijal da izraste u činovsku prelepu biljku (mesožderku, hahahaha), nešto najbolje što mogu da poklonim i sebi i onima oko sebe. Ali, šta ako pridavim biljku sa previše vode, ili je spržim sa previše brige i pažnje?

Svanulo je u međuvremenu, na svu sreću, ne bih se iznenadila da je baš tog dana bilo totalno pomračenje Sunca u tom delu sveta! Prođe pored mene jedno meksikanče, „buenos dias“, ja malo mutavo klimnem glavom, ćutanje je ćutanje, izdržaću valjda nekih 6-7 sati… U međuvremenu naiđoh na jedan poveći kamen, malo da prisednem i pišem, pišem, ruka reči ne stiže. Sva sreća te ponesoh jastuk, hahaha, onaj da ne otpadne glava u prevozu ali je sasvim primenljiv i za ispod guzice.

OK, dobro je, za sada nije bilo jaguara, tarantula, škorpiona, zmija, realno bi mogla da naiđe neka iguana, one su kul.

Da se vratim na moju biljku. Jaaaoooo…pa moja biljka je ostala sama u resort-u, možda ipak da se vratim i da vidim kako je? I da zabodem bazen i batalim ovu medicinu, hahahaha.. Neću, šalim se.

Za šest dana se vraćam kući!?! Fck…mislila sam da je za sedam !?! Diši Spirit (tako me ovde zovu), diši, ajmo jedan duuubok udah u stomak i izdaaahh praćen aaaaa….idemo još jednom, hhhaaaaa, i još jednom…Uhh, dobro je, sad je lakše…

Ma ‘de lakše?

Dakle, implementacija svega, ili bar jedno dela naučenog je ključna tačka mog boravka u Meksiku. Kako preneti sva ova novo-stečena (i ponovljena) znanja i alatke u svakodnevni život? Na koji način sprovoditi dobar deo naučenih praksi da ne ostanu mrtvo slovo na papiru?

Znam, tako što ću sve to prenositi dalje i na taj način utvrđivati gradivo. Ali, to znači društvene mreže non-stop, od čega mi se upravo sada, u sred džungle baca pegla. Doduše, da nije mreža, ni vi se dragi moji ne biste napecali na ovaj tekst, bez veze gubeći dragoceno vreme.

Nešto mi pade na pamet, naslov ove priče mi je samo doleteo još na surčinskom aerodromu, samo je bljesnuo, a da nisam imala pojma šta znači. Vidiš ti to, kako ima smisla taj „ medicine walk“.. Kako sam bila poletna tad, mislim nije ni čudo, sa mesec dana avanture ispred sene. A gledaj sad?? Šta sam se skupila kao dve pare u vreći? Usitnila na 5-6 dana? Sva sreća te će ovih 6 sati „medicine walk“ izgledati kao čitava večnost. Čak mi je kul i to što ću dreždati na frankfurtskom aerodromu nekih 10tak sati, bonus vreme za integraciju, pre nego ateriram u realnost.

OK, dakle imam sada tih pomenutih 6 dana plus ovih 6 sati dugih kao večnost (5 sati i 24 minuta), da se sastavim i vidim šta ću sa svojom biljkom. Šta ako joj ne bude prijala klima u Srbiji? Šta ako budem morala svako malo da je nosam u toplije krajeve da ne uvene?

Bez veze skrenuh sad na neki sporedni puteljak, kao bih malo dublje u džunglu, a u stvari ne smem. Nalazim bezbroj izgovora da zaobiđem radikalno probijanje kroz gustiš. Pa što ne smem kog đavola? Koje sve opasnosti vrebaju iza svakog drveta osim jaguara, zmija, tarantula i ponekog škorpiona? Kako je moguće biti u suživotu sa svim ovim bićima, u miroljubivoj koegzistenciji?

Hmm..izgleda da ne ponesoh dovoljno vode. Ima nekih kuća tu, ali kako da pitam za vodu, kad ne bi trebalo reč da progovorim jadna. Samo racionalno. Sa vodom.

Nešto mi govori da se vrtim u krug. Kao da sam već prošla pored ovog znaka? Ili ne? Nema veze, svakako imam još 4 sata da nađem put nazad. A imam i GPS. Da, da, vrtim se u krug, sigurno sam prošla ovuda. Čuje se hilti u daljini…dagadagadagada, probija mozak civilizacija.

Pazi ovo, dva paralelna puta i raskrsnica u sred guste šume. Ima i nešto kao kružni tok oko žbuna?? Da li ovo treba da shvatim kao neku poruku direktno od „nebeske tajnice“? Kojim putem sada krenuti a ne zeznuti ? A da ipak malo posedim na kamenu i porazmislim o narednom koraku?

Vratih se mojoj eco-friendly sveščici. Pre koliko ispisanih strana i kilometara sam ostavila svoju biljku i totalno zaboravila na nju? Cc 15tak gusto ispisanih strana i 2,5 sata hoda kroz džunglu.. Ovo što sada čitate je malo pročišćena verzija integralnog teksta.

Elem, pre sađenja, seme se drži u ustima neko vreme, da upije sokove i preko njih naš DNK. Ukoliko se pažljivo usresredimo na nameru, tj. kvalitete koji posedujemo, uz uslov da smo ih do sada otkrili, namera će se pažljivo utkati u seme koje želimo da posadimo. Ili nekoliko semena, zavisi koliko smo genijalno svestrani i voljni da svoju genijalnost nesebično podelimo sa svetom.

Dakle, seme je posađeno, namera je tu, korenčići su pušteni, ostaje samo briga šta će biti sa biljkom kad promeni vremensku i klimatsku zonu. A tu je i briga da je ne ubije ova jutarnja kiselina, iliti trema od povratka u realnost.

Hajdemo ovako, šta je potrebno biljci da ojača? U životnom ciklusu jedne prosečne biljke ima više segmenata da bi lepo i kvalitetno napredovala.

Mini kviz: Ocenite ocenom od 1-10 sledeće kvalitete u životnom ciklusu vaše biljke, da bi ste realno procenili koje su šanse da preživi:

kreativnost
spiritualnost
finansije
karijera
edukacija (misli se na samo-razvoj ne samo na formalno obrazovanje)
zdravlje
fizička aktivnost
seksualnost
dom- kućno okruženje
odnosi – partnerski
odnosi – prijateljski, poslovni
društveni život
zadovoljstvo

Kategorije su date zbrda-zdola, nisu poređane po važnosti, sve je važno i ništa nije najvažnije.

Iskrenim ocenjivanjem uslova da moja biljka preživi i razvija se u domaćem okruženju dođoh do zaključka da su šanse vrlo visoke (neću da gajim orhideju, one su užasno zahtevne na promenu mesta u kući, kamoli kontinenta). Dakle, manje više, svi uslovi su tu, solidno ocenjeni, na nekima treba malo poraditi.

Pa šta kog đavola onda paničim? Što jednostavno ne uživam u rastu biljke, gledam je kako raste, menja se, nekad malo venucne, pa se pridigne.. Ahaaa, to je tako kad smo u magičnoj džungli, samo mahnemo i od korova nastane prelepi cvet. Ali, avaj, ja ne živim u magičnoj, već u džungli na asfaltu gde se cveće prilično gazi, nehotice, u prolazu, a nekad bogami i namerno.

Gledajmo tu celu stvar naučno. Posmatramo četiri dimenzije realnosti.

Individualnu – unutrašnju
Individualnu – spoljašnju
Kolektivnu – unutrašnju
Kolektivnu – spoljašnju.

Drugim rečima, ima tu dosta faktora koji mogu da utiču na biljku, njen rast i razvoj i ujedno na ovo neprijatno jutarnje lučenje kiseline.

Što se tiče prve dimenzije, koja ide iz JA, sve je poprilično jasno i nedvosmisleno. Neiscrpni optimizam u vezi rasta i razvoja biljke je na apsolutno zavidnom nivou. Kad stanem u prvi kvadrant, svi centri odlučivanja su u liniji, glava, srce stomak i seks. Svi jednoglasno kažu DA. Moje JA ZNA koliki potencijal ima moja biljka.
Individualna spoljašnja dimenzija iliti MI. Odnosi se na neposredno okruženje, porodicu, decu, prijatelje i na to kako će rast moje biljke (i odluke vezane za taj rast) uticati na njih. Već se javlja doza zebnje u ovom kvadrantu.
Kolektivna unutrašnja dimenzija iliti šta sve treba praktično preduzeti da bi se omogućio nesmetani rast biljke? To može biti otkaz, nova firma, nova zemlja, itd. Doza zebnje se povećava, da čovek prosto ozebe na ovih 30 stepeni.
Kolektivna- spoljašnja dimenzija koja izaziva prevrtanje želuca na samo spominjanje države, poreza, socijalnog osiguranja, državnog posla, viza, itd. Zebnja konačno pokazuje svoje pravo lice u vidu kiseline koja ozbiljno peče.

I onda se lagano vratih na početak kruga, u prvi kvadrant gde sve ponovo ima duboki smisao i razlog i svrhu. Sve ostalo će se posložiti. Jednom prilikom sam dobila od šamana Šipibo plemena najbolji savet ikada: „Sister, you know what you have to do. You only need two ingredients: Trust & Faith“.

Vreme je da se polako vraćam u Paledora eco resort, „mission completed“. Čuje se hilti u daljini, dagadagadagada, tu je negde civilizacija.

Govorim tiho i nosim biljku sa sobom.

Spremna sam da se vratim kući.

Spirit

28.02.2023.

20.356254. – 87.367895.

location accuracy – low

Norveški pejzaži

balance, Travelogues

Juni 2023. Put u Norvešku je trebalo da bude službeni, a onda se nekako namestilo da se spoji lepo i korisno. „Slučajno“ se poklopilo da baš vikend pre sastanka u Oslu bude Connect Tantra Festival u Skotterud-u, seocetu sat i po od Osla, prema Švedskoj.

Da vratim malo film…sedim ja tako dva dana pre puta i sređujem papirologiju, štampam sve, poučena dosadašnjim putnim iskustvima… Nikad se ne zna, papirna forma je papirna forma. Dakle, sedim ja tako i počinje da zvoni unutrašnji glas….proveri…proveri… i ja proverim… Connect festival poćinje dan kasnije nego što je planirano!! Da ne pominjem da sam menjala avionsku kartu da stignem dan ranije u Oslo, kad su se sklopile sve puzle, da idem i na festival i na sastanak… A da ne pominjem ni nedavnu povredu, zbog koje nisam bila sigurna da li ću uopšte moći da idem na put… Dakle, u trenutku skapiram da visim jedan dan sa spavanjem!?! U Oslu je tih dana bio Marine exhibition, što znaći da je tako-reći bilo nemoguće naći jedan slobodan krevet ispod 500e/noć. Frka, odmah Booking, Airbnb, pošto se radi o nedođiji, mane spavanje, tj. smeštajnih kapaciteta. Najbliže je u Magnor selu, 20km od Skotterud-a. OK, može da prođe a da pri tom cena bude iole podnošljiva.

Sve super, slećem u Oslo i kupujem kartu za Lillehammer, taman, za 40 min kreće, idealno. Siđem na platformu, pojedem još jedan beogradski sendvič, gledam naokolo mlade norvežane školarce koji čekaju voz, so far so good, sunce sija… U sekundi iskoči opet onaj unutršnji glas… Lillehammer…Lilehammer… hmm… da li se baš tako zvao grad u kome menjam voz za Kongsvinger?? Cena je prilično astronomska za par stanica, čak i za Norvešku… Daj svesku, tu sam sve zapisala, panično prelistavam. Neeee… Lille(f-ing)strøm nije Lille(f-ing)hammer!!!! Jaaaaooo…trči gore kod iste one fine gospođe koja mi je prodala kartu. Gospođo – kaže ona meni- pa vi biste otišli na kontra kraj Norveške!! Nema problema, promeniću vam kartu… Huuhhh… neću uopšte da razmišljam o scenariju da sam izašla na stanici negde tamo u tom drugom Lille-u.

OK, Lillestrøm, Kongsvinger i onda bus do Magnor sela. Baš je selo. Divna priroda naokolo, jedna prodavnica, par kuća i hotel. U hotelu Irina, beskonačno gostoprimljiva ukrajinka, ali avaj, engleski nije baš na zavidnom nivou. Jeees, izvadih moj ruski iz rukava (nije iz škole, već iz sticaja okolnosti), pa malo ovako malo onako, dobih kafu, čaj, čašicu razgovora, milina. Irina mi je pomogla i u komunikaciji sa Bjørvika apartments, čiji ću slučaj izeti kasnije. Beskrajna zahvalnost.

Sve lepo, ali šta ću kog đavola da radim ostatak dana koji traje 22sata ??? A nema ništa?? Nije da nema ništa, posetila sam galeriju stakla gde je i mini fabrika stakla, gde se to staklo duva i pravi. Po tome je Magnor i poznat i zato ima hotel. Prodajna hala u centru Magnor sela je zaista impozantna, vrhunac kućnog dizajna i prezentacije istog, praznik za oči, plus fabrika stakla u sred prodajnog prostora, gde se može videti kako nastaje Magnor design. Nice. Ostalo je još 15ak sati od dana, a krenula sam jutros iz Beograda… Od spavanja nula bodova, ni sa zastorima, kako ću da spavam u sred bela dana!!! Na žalost, za kraj malo bindžovanje serije čije sam ima zaboravila… da prođe dan koji traje 22 sata.

Drugi deo priče je da sam ja stigla dan ranije u Oslo, četvrtak, a moje dve koleginice stižu u petak. Razmišljam kako da prenesem na papir kompletnu nebulozu koja se dešava zahvaljujući novim tehnologijama, otuđenju, zapadnoj civilizaciji, bog-zna-čemu-još i kuda-sve-to-vodi, a da vas ne udavim sa detaljima… Elem, rezervacija preko Booking-a za Bjørvika apartments u Oslu je na moje ime. Ako stigneš u radno vreme, odeš do njihovog office-a i dobiješ ključeve i uputstva kako da dođeš do apartmana. Ali ako NE…onda si njb… Obveštenje na kojoj si adresi smešten stiže dan ranije. ’Kod’ za otvaranje sefa, u slučaju da stižeš posle radnog vremena, dobijaš dva sata pre tvog dolaska u apartman (ne-daj-Bože da si se zeznuo/la sa vremenom dolaska navedenim u Booking-u). E, a onda kad si dobio svih tih 15-tak poruka sa uputstvima, i dalje ne možeš da uđeš u apartman jer jedino link koji stiže na SMS preko TVOG telefona može da aktivira f-ing keybox, ne bi li se dokopao ključeva nakon dva sata agonije ispred sefa sa ključevima. Ova agonije se odnosi na moje dve koleginice koje su pokušavale da uđu u apartman od 10 do 12pm, dok sam ja bila u Magnor selu, bez interneta… I uspele su!!! Zahvaljujući dobrom Norvežaninu u prolazu. Čovek je uložio sve svoje nadljudske napore da prevaziđe prepreku neverovatno naprednog načina čekiranja. Ljudski faktor je pobedio tehnologiju, jeeaaa!!

Kraj prvog pejzaža.

Za to vreme, ja sam se prebacila iz Magnor sela u Skotterud selo. U Skotterud selu se održavao Connect Tantra festival. Zanimljivo je to kako na mene deluje takva vrsta okruženja, instant opuštanje. Što zbog prirode, što zbog povoda, što zbog ljudi – pleme moje, ovog puta vikinško. Dakle posle frke sa završavnjem milion obaveza pre puta, i povredom i Bjørvika chekiranjem… hop, samo što sam „land“ na land, smirih se kao pile. All good.. Venue je nešto tipa lovački dom. Ne znam čemu tačno služi, ogromna kuća na brdašcetu, zelenilo naokolo, velike sale unutra, puno stolova i stolica ali nigde kreveta…( i jedan tuš na nas 27oro

. OK, snaći ćemo se, ima dušeka za vežbanje, pa njih možemo da iskoristimo za spavanje. Da preskočim otvaranje festivala, pisala sam već o tome, da se ne ponavljam. Dođe noć za spavanje, hahahah… ma kakva noć, sunce kao kod nas u 4pm, i to leti

Neko reče da ima mrava na podu. OK, možda da se namesti za spavanje na stolovima, pošto ih već ima toliko? Napravim si divan krevet na stolu, čak sa dva dušeka i onda mi nešto padne na pamet… Rekoh, društvo, da li je kod vas isto običaj da se (ne-daj-Bože) mrtav čovek izloži na stolu? Neeeee…hahahaha… hm, izgleda da to nije baš worldwide usvojeni običaj. Možda vredi istražiti, ali nisam sigurna da mi je to trenutno u fokusu, možda kad se malo približi taj trenutak…

Situacija spavanja na stolu je pokrenula bujicu sećanja na bdenja pokraj pokojnika u toku noći, dok nisu izgradili kapelu, u mom rodnom mestu, i neverovatne snove

Sa Connect Tantra Festival-a bih izdvojila jednu radionicu, nalaženje „meeting point-a“ sa drugom osobom. Radimo u parovima, neverbalna komunikacija, zadatak je da nađemo tačku kontakta uz pomoć zvuka, dodira, disanja i kretanja. Nađeš se ispred ljudskog bića koje prvi put vidiš u životu (ili drugi, ako ste se kojim slučajem već upoznali). Imate dušek, dah, glas, pokret i dodir, da iskažete sve što je u trenutku na meniju. Kreće njuškanje, odbrana teritorije, ispitivanje, napadanje, koje se pretvara u ples, prijateljski zagrljaj koji ponovo prerasta u sumnjičavu odbranu, i tako u krug… Sve dok se ne nađe tačka dodira, ljudska, iskrena, bez ko si, šta si, kog pola si, koliko godina imaš, odakle si…Dva i po dana connections-sa i norveškog countryside-a… povratak za Oslo.

Kraj drugog pejzaža.

Stižem u Oslo negde oko ponoći, uz pomoć prijatelja rođenog oslograđanina (jel se baš tako kaže ???), pokušavam da nađem Bjørvika apartment u kome su smeštene moje koleginice. Još jedan avaj. Uz pomoć kod-a ne može da se uđe u zgradu, a možda i nije ta zgrada, kopam po bezbroj email-ova koje sam dobila od Bjorvik-e.. Da skratim, mada je to traženje ulaza/izlaza potrajalo, uspevam da uđem u zgradu. Huuuh, dobro je, neću spavati na ulici. Uđem u zgradu, uđem u lift, pritisnem 10sprat – tišina. Verovatnoća da lift u Norveškoj ne radi je jednaka nuli. Uđem u drugi lift, možda je nešto tipa par-nepar!?? Ne radi.. Počinjem da se preznojavam, prijatelj oslograđanin je otišao, ostala sam bez interneta, ne kapiram gde su požarne stepenice?? OK, nije mi prvi put, no pannic, ako sam mogla da spavam na stolu, mogu i na podu, važno da nisam na ulici. Posle nekih 15-tak minuta čujem lift…10-9-8-7… ukazalo se svetlo na kraju tunela.. Pojavljuje se iz lifta moja koleginica M, koja je ukapirala da ne mogu da koristim lift bez ’kod’ ključa, onog do koga se dolazi kao da je suvo zlato. Da mi nije palo na pamet, meni, svetskom putniku, sa toliko iskustva da se lift ne može pokrenuti bez ’kod’ ključa?? Bože, kao da živim u srednjem veku. Nedopustivo.

Oslo, divan grad. Ono baš. Ima i starog i novog, to što je novo je kao da je svaka zgrada prošla svetski konkurs za najbolje moguće arhitektonsko rešenje. Uklopljeno, spakovano u pejzaž, moderno, metal i staklo u kombinaciji sa drvetom, plaža napravljena od svake javne površine, sve u savršenom skladu. I kad smo počele da se pitamo kako je moguće da je ovaj grad tako savršen, na predlog oslograđanina pređosmo jedan od mostova i hop! Rio Grande Osla, s tim što je ovde naopako, što severnije, to tužnije. Malo nisu baš sve zgrade tako skockane, ima starudije.. totalni kontrast savršenstvu Aker brygge!! Ali i to je OSLO. Grünerløkka hipi deo sa alternativnim barovima, galerijama, buticima, umetničkim radionicama, sve blago i šarmantno razvaljeno. Sviđa mi se. Poslednje veče i sightseeing sa oslograđaninom, sa jednog na drugi kraj grada, sa vidikovca na jednom do skijaške skakaonice na drugom, povezanim tunelom po dijagonali grada. Zaključeno skokom u ledenu vodu Oslo fjorda na oko 16-17 oC. Bez mene ovog puta, samo sam fotkala. Ipak sam ja dete sa juga.

Kraj trećeg pejzaža.

Četvrti deo ove priče je oficijalan, sastanak po projektu. Neglected and underutilized crops. Prezanimljivo, i prepuno potencijala, ali nije za ovu priču.

Kraj četvrtog pejzaža.

Kraj priče

Ada Divine – SFRJ – Ljepota poroka

balance, Travelogues

The text below is not possible to translate – only people from the ex YU countries will understand it…it’s a long story…

Čudni su putevi ovozemaljski…

Falca sam prvi put srela na novogodišnjem „Winter Dance by John Kelly“, Nova 2023., Istra, Svetvinčenat. Plesom uđosmo u Novo leto. Sledeći susret na Magma festivalu, avgust, Gornji Zvečan, Karlovac, Hrvatska, oboje smo u timu volontera. I tako mi dekorišemo šumu pored vigvama, u mrklom mraku, sa baterijskom lampom, oblikuju se larve od belog platna, ispunjene senom, divimo se oboje nestvarnoj sceni, poolako se stvara konekcija, kreacija i vizija. Prepoznali smo se. U mraku nas obavi magija stvaranja – nečega-ni-iz-čega.

Sledeća stanica, septembar, Ada Bojana, FKK, Crna Gora, priprema za Ada Divine Awakening festival. Na poziv gore pomenutog Falca dolazim da zajedno dekorišemo templove za festival. Nisam bila na Adi…ne pamtim, 5-6 godina… Draga gospođa Dragica na recepciji… „ooo kako se ništa ne menjate, divno izgledate… daaa…i Vi“, pršte komplimenti, dobijem sobu sa pogledom na more, ispuni mi se davnašnja želja. Živim u ulici „Ljepota poroka“. Isti gospodin Hamzo, sa kojim smo onoliko pregovarali da uđemo na Adu a da nas parking ne košta više od letovanja, i dalje naplaćuje parking! „Baš mi je drago što Vas vidim, ja u penziji, 75 godina, opet malo radim, koliko mogu… Super se držite Hamzo, kao mladić!!“ Mislim…a što i da ne, pa ni na Dorćolu se nisu mnogo promenili glumci, jeste malo scenografija, ima nekih novih statista ali Ćoske je i dalje u svom kiosku na uglu C.Dušana i Kn. Ljubice. Zdravo komšija, susede, susjede, whatever..

Za tri dana pristiže nekih 300 duša na festival. A mi imamo na raspolaganju skršeni inventar N.N. Ada, šišarke, bambuse, grane po plaži, bodljikavo rastinje, tkanine koje su otišle na pranje, sprejeve, silikon, konopac, crvenu farbu, zlatni sprej. Tu se manje-više završava spisak rekvizita. Plus neverovatan entuzijazam.

Da krenem od skršenog inventara…pa jaaoooo… kakvo blago!! Od žica za krevet, plastičnih belih kugli, zarđalih fenjera, konstrukcija za suncobrane na plaži, do bova od stiropora, čak i jedna disco kugla, samo par staklića da se zalepi. Riznica nepresušnog izvora inspiracija.

Nekako bih da izbegnem komentare na temu kako je sve to razvaljeno, da se ogradim zarad političke korektnosti, ali ne mogu da odolim. Dakle, tri-četiri „ čuvara blaga“ u skladištu, sa sve SFRJ zastavom, sede i cirkaju pivo. Malo nepoverljivi, malo mora „negošiješn“ oko iznošenja razvaljenih stvari iz riznice. „OK je da koristite, al da vratite. Naravno da ćemo da vratimo, koristimo za art decor i vraćamo…Al nemojte baš mnogo da se muvate po tom skladištu…vi biste sve to da pokupite ?? A, šta će vam to?… OK, možete da uzmete, al, bilo bi u redu jedna gajba piva, kažite tamo šefu…Svako ovde radi za neki interes…Tu vam je sve od prošle godine, uredno smo čuvali, u redu je jedna gajbica, za radnike…Naravno, donosimo ujutru ladno pivo.. A jel može traktor da preveze ove metalne konstrukcije?…Aaaa?….može, može, al do 12, posle ne radimo više… a može li ujutru?…Ajmeee…kako ujutru, trebamo sve to postaviti, vreme nam ističe…“

Dobro, idemo jedno po jedno. Hajde da se pozabavimo ovim blagom, da ga presprejimo u zlatno, da zasija, dobije novo ruho magijom troje ljudi, jednog talijana, istranina, jednog litvanca i jedne jugoslovenke. I zlatni sprej.

Farbam ja tako bove u crveno, ostvarila sve svoje snove. Em farbam, em to mogu da radim gola jer smo u FKK resort-u, em to sve radim za festival. Di ćeš više ?? Zapeva Oliver Dragojević, „vjeruuuuj u ljuuuubavvvv, jer ljuuubaaavvv je sveee…“ Opet me puca ex YU nostalgija… opali me kao ovo sunce u glavu čekić patriotizma. Samo još srp fali. E da, srp bi bio strava, da pokosimo malo travice za dekoraciju 😊) Ostariiiću, neću znati dal ću za tobom zaplakati…kao ti za mnom…. i tebe sam sit kaaafaaanooo…da bog da se zapalilalaa… hej Branka Braaaanakkaaaa…ko je kriv zbog našeg rastaaankaaaa…. bjele ruže, nežne ruuuže…zaustavite Dunaaaav, i skazaljke staaare… moj Galebeee..

Lipo mi je…lipo mi jeeeeee…

Dan drugi. Super sam se skompala sa gospođom iz Ada prodavnice sa brat-bratu 100-120 artikala. Ali sve ima. Pitam ja gospođu da možda, kojim slučajem nemaju gumene rukavice, kaže ona „pa juuuu…da ste mi ranije rekli, pa doneću vam od kuće, jao evo sad ču da stavim podsetnik, odmah, čim dođem da stavim u tašnu“. I bi tako. Stigle sutra rukavice. Od kuće.

Peremo, farbamo, njuškamo naokolo šta sve još može da se iskoristi, pri tome rizikujući da izginemo od pretećih greda koje štrče iz razvaljenog krova.

Šta napraviti od kandelabra i rashodovanih dozera za sirće i ulje ??? Nešto tipa lustera? E, a šta misliš da ovo ovako vežemo? Neee…ja bih pre to okrenula naglavačke, pa onda zavezala da visi! Mmmmm…dadada, možda si u pravu, a, misliš ovako? Šta kažeš? Kako ti se čini ovako?

Ponela sam iz BG-a metre i metre bele trake. I naivmo predložim da vezujem traku za kanap oko šatre, kao sad ću ja to…hahaha…vezujem i vezujem i vezujem i vezujem…i onda smislim da sečem čipkane trake od zavese, da malo dodam i sečem i sečem i sečem i vezujem i vezujem…letnji dan do podne. Rezultat, fabulozan, osim što sam morala svakog dana da „rasčešljavam“ trake zamršene vetrom.

Passion Tample, ove godine je šator spušten skoro do zemlje, uđeš unutra i dobre su šanse da kolabiraš, što od toplote, što od smrada kao u štali, od divnih krava koje se dostojanstveno šetaju naokolo, muču i ostavljaju gomilice za sobom. Ups, izazov, kako napraviti senzualno-zavodljivo-ušuškano gnezdo uz intenzivno prisustvo komaraca, efekta saune i zanosnog mirisa balege? Dooobroo, treba imati viziju. Crvene bove (koje doduše podsećaju na džinovske tampone), rashodovani trščani suncobrani, tepisi, trska, trščana trava, konopac, til, tkanina i dve žličice Vegete! Male tajne velikih majstora kuhinje! Diskretno osvetljenje iz ugala, malo mirisnih štapića, mmmhhmmm… to je TO. Transformacija Pepeljuge u 5 koraka.

I tako…templ po templ, bundeva u kočije, miševi u lakeje, puf, puf, puf..

Na peščanoj dini nastaje polako „El Falco Tim“ magija. Tri velika peščana crva se penju uz dinu ka disco kugli.

WE MADE IT!

Love language – SERBIA

balance, Travelogues

In the following lines, I will try to describe how love, attraction and sexuality are expressed in Serbia. I started my little research with the definition of the word Love in our dictionary. I came across an interesting definition: “Love as an experience of heightened vitality and power, which fills the individual with joy; has no root in the biological, but in the psychological need of man to solve the problem of his existence.” “Solving the problem of existence” says a lot about how love and relationships are understood in Serbia.

The Serbian Orthodox Church says: “Of course, today, when we talk about love, we are actually talking about passion. Passion is a disease of love, in fact, it is a parasite of love, so people have mischaracterized love. Love is sacrifice, love is suffering, love is showing the quality of life to others, love is fruitful”. Another horrible definition that says that passion is a disease and a parasite of love, and that love is а sacrifice! So, I sacrifice for you, you sacrifice for your wife or kid, someone else is sacrifice for parents, whole nation is sacrifice and suffering for love!?!

And further: ” Husband and wife and their children make up the family. The family, almost as a rule, is not free from sin and sinfulness, so it often takes a long time until it is completely dominated by harmony and love. Each of its members must fight hard against self-love to learn to live in community with others”. Therefore, self-love is also considered as the greatest sin 🙁 And so, on and so forth…

Serbia is a country to which it is communism brought gender equality. At least on a paper. Although women became more and more emancipated and educated and equal in the workplace with men after World War II, a deeply established attitude that woman has a place in the kitchen and that man is the main ones in the household, is still very present.

Although the sexuality is everywhere around us, in the newspapers and television, as my mother says, „we only see naked tits and asses”, there are essentially so many taboos about sexuality. There is no sex education subject in the school. It all comes down to biology, and the explanation of gender characteristics and differences, and how babies were born. Everything that teenagers learn about gender relations is through an Internet and from porn movies. The standards of big tits and inflated lips are being pushed in all directions. Girls make monsters out of themselves to get married well. The term “sponsorship” is widespread. An army of well-dressed men and top-dressed girls, competing in selfies, are dominant on the street, in cafes, popular clubs. Only appearance is what matters. Everything is sexual and nothing is sexual.

As for earlier generations, they were at the other extreme. I remember my grandparents coming out of the room if someone was kissing on TV. For me, my mom and dad were totally asexual beings. Not the letter “s” from the word sex was ever mentioned. We never-ever talked about this “thing” at home. My mom has never given me any advice about sex and relationship with the opposite sex. Nor about love. As if that goes without saying. And I knew absolutely NOTHING. I left home for college at the age of 17 with the advice “watch what you do”! Was it a warning, or a threat, or advice? I don’t know, I only know that I have dedicated a good part of my life to research my sexuality, believing that there is something else besides the fear of not being pregnant. Btw, I discovered a self-pleasuring at my age of 26!!

Marriages and relationships around me? Lots of lies, scams, everyone is silent and pretends that everything is fine, great. I don’t know anyone who is honest enough to try to be polyamorous, to be honest with the partner. It is a taboo topic, but at the same time, it is not a taboo that everyone has sex behind each other’s backs and that the packaging is perfect. Although, when a man is the one who has a relationship “on the side”, that is OK, he is a real man and it is socially totally acceptable. If a woman is the one who has a relationship on the side, she is a whore.

Marriages are held for the sake of children, for the sake of economic security, for the sake of reputation in society, etc. Working on yourself in the field of sexuality is in very low percentage. Compering to the rest of the country, in Belgrade, there are still a number of people who deal with topics related to sexuality, but mostly women.

For men, it is an absolute defeat to admit that they suffer from ED, for example. He, Shiva, would rather give up his sex life than to seek for help. On the other hand, women agree that it is normal for sex to last 5-7 minutes, the man comes and turns to the other side to sleep. And that’s it! Furthermore, through my practice, I realize that men are learned to be quiet, to reach climax without any movement, any sign that it is something going on in the body… stone face, very sad. No breathing, no movement, no sound.

Domestic violence is quite common, which I believe is the cause of sexual frustration in many cases, but this is another huge topic.

There is a lot of promiscuity around, quantity comes first instead of quality. Not to mention the idea of spiritual upliftment throughout sex!? It is a kind of a fairytale! It all comes down to some primary, animal instinct, without any upgrade.

And so, on and so forth… I hope that I have at least partially managed to get closer to the picture of views on love vs. sexuality vs. relationships in Serbia nowadays.

Marija

ELLE: “LTAS” – interview with Marija (integral version)

balance, Travelogues

1. Iz vašeg iskustva, šta može i uglavnom jeste okidač da se osoba srami svoje seksualnosti, te da joj seks i dalje bude taboo tema, nešto što drži isključivo za sebe, za svoju intimu i privatnost?

Razlozi su mnogobrojni. Počev od kompleksa, nesigurnosti po pitanju svog tela, izgleda, preko vaspitanja, uticaja sredine, prvih seksualnih iskustava, do trauma. Pri tome, kad kažem trauma, ne mislim isključivo na zlostavljanje, trauma može da bude u prvom trenutku neopažena, a da nas obeleži za ceo život. Prvo seksualno iskustvo može da bude najlepše ali i veoma ružno iskustvo. Nakon nekih iskustava u koje smo potpuno dobrovoljno ušli, sa puno optimizma, mogu da ostanu ožiljci do kojih je zapravo jako teško doći. Nekad je potrebno mnogi godina rada na sebi da dođemo do određenih odgovora, šta je zapravo to što nas koči i što nam ne dozvoljava da živimo punim plućima.

Seks je generalno tabu tema, makar je sveprisutan, svuda je oko nas, sa naslovnica, sve pršti od seksualnosti, ali zapravo ništa od toga nije senzualno, bar meni nije. Ko je „pretplaćen“ na super seksi život? Super zgodni, mladi, slavni, bogati? A šta je sa ostalima, malo manje zgodnim, trbušastim, prosedim, oni kao da nemaju prava da budu seksi ljudska bića, da odišu svojom seksualnošću, da ne bi upadali u oči? Biće bolje prihvaćeni ako su aseksualni, da se bolje uklope u društvo sebi sličnih?

Dosta je srama iza seksualnosti, svaki pokret se odmerava. Kada pustimo životne sokove da nesmetano teku, kada pozovemo Eros u goste, to ne znači da ćemo postati promiskuitetni, nemoralni, da svaki senzualni zagrljaj ili ples vodi u krevet. Mislim da tu dolazi do velike zabune, zato se ljudi „zaključavaju“, stide kad osete nalet životne energije koja je pomešana sa očekivanjima a samim tim i razočarenjima. Prirodni energetski tok se polako guši, i onda ni sami više ne znamo da li nas neka osoba privlači, ili je to samo zato što je dostupna i u određenom kontekstu. Pristajemo na odnose na koje inače ne bismo, lečimo svoju nesigurnost i nedostatak spolja, a ne iznutra. Nakon razočarenja se ponovo povlačimo i tako u krug.

2. Tolika stigma okružuje seks i definitivno nas tera da zaboravimo činjenicu da osim osnovne funkcije reprodukcije, seks je takođe i aktivnost koja se praktikuje kako bismo se osećali dobro. Da li je prvi korak ka razbijanju taboo-a, to da se osećamo ugodno sami sa sobom, da bi opuštenije, bez neprijatnosti i srama pričali o seksu?

Seks zapravo ima četiri funkcije, reproduktivnu, rekreativnu, restorativnu i transformativnu. Prva dve uloge seksa su nam najbliže, i njima se najviše bavimo. Reproduktivni seks je, kao što svi znamo, seksualni odnos sa namerom da se rodi dete. Rekreativni seks je bilo kakva vrsta konsenzualne seksualne aktivnosti koja ima za svrhu osećaj prijatnosti, rasterećenja. Rekreativni seks zauzima veći deo naših seksualnih iskustava. Za većinu ljudi, reproduktivni i rekreativni seks su jedine vrste seksa koji će iskusiti u svom životu. Kada smo seksualno ispunjeni, možda neće postojati ikakav razlog da istražujemo dalje od ovih vrsta seksa.
Restorativna funkcija seksualne aktivnosti je da se seksualna energija može koristiti kao izvor za regenerisanje i podmlađivanje duha, tela i uma, samim tim poboljšava ukupno zdravlje i blagostanje.
Transformativni seks je seksualna aktivnost koja je usmerena na otvaranje bića za ekstatična stanja svesti, osećaj potpunog jedinstva sa drugom osobom i svetom oko nas, prevazilaženje dualnosti i transcedentalna iskustva.

Prvi i osnovni korak ka razbijanju tabua i osećaja neprijatnosti vezanim za seksualne interakcije jeste upravo da se osećamo ugodno sa sobom i svojim telom. Idealno bi bilo kada bi smo bili u bezuslovnoj ljubavi sa sobom, u stanju zdravog unutrašnjeg „braka“ naše muške i ženske strane. To ne znači da nekritički obožavamo sebe i nalazimo opravdanja za svoje postupke, naprotiv. Da bi smo ostvarili kvalitetan odnos sa drugom osobom, potrebno je dobro se zagledati u sebe i „počistiti“ prethodna uverenja, zablude, očekivanja. Više puta nismo ni svesni šta zapravo želimo? Kakav odnos želimo? Vreme je da zaboravimo Walt Disney-a, on je možda čovek koji nam je najviše zbrke i štete napravio u životu 😊

Radionice i treninzi kao što su ISTA, Awaken as Love i kod nas LTAS, u organizaciji Spirit Level centra, ukoliko smo spremni da zaronimo, mogu mnogo doprineti osećaju skidanja srama, slojeva nesigurnosti, tabua, naročito kad se nađete među sličnima sebi, kad počnu da padaju maske i kada vidite da niste sami sa svojim razmišljanjima i nesigurnostima. Skidanje slojeva je priča bez kraja, uvek ima još i još da se skine, i iskaču novi slojevi, ali se sa svakim skinutim osećate sve bolje i slobodnije i opuštenije i sve više prihvatate sebe. A kako sebe vidite, tako će vas i drugi videti. Kako vibrirate, takvu ćete vibraciju privući, zarazno je 😊

3. Stiče se utisak da mlađe generacije su mnogo opuštenije i da otvorenije pričaju o seksu, bilo na mrežama il i u društvu, ali i da seksu prilaze kao nekoj sporednoj zabavi dosta površno i bez uživanja, bar ne onog istinskog, dubokog. Da li biste se složili sa ovim i koliko mislite da je seks isto postao žrtva jednog brzog, instant života?

Da svakako. Prvo su ranije generacije bile potpuno zatvorene, bilo je „sramota“ pominjati s od reči „seks“, a onda se nekako sve preko noći preokrenulo i preplavilo nas na svakom koraku savetima za najluđi orgazam, kako imati savršeni seksualni život, koju pozu zauzeti, kako se našminkati za postizanje vrhunca, koliko je idealno kilograma imati, koje umetke staviti, da li muškarci i dalje vole plavuše, itd… Nivo površnosti i instant seksa je dostigao vrhunac mislim i sa platformama za „idealni spoj“.. Sve mi to liči na „Black mirror“ 😊 Pri tome, svaki dodir ima konotaciju, svaki zagrljaj vodi u krevet. A da li je to baš tako? Možda smo opušteniji i otvoreniji, ali je sve više usamljenih, bez alkohola i/ili rekreativnih droga se ne kreće u akciju, sve se ubrzalo do krajnjih granica. Ovo nije priča da je u neko drugo vreme bilo bolje, prosto opservacija. Ni u to „prećutno“ vreme nije bilo bolje.

Otvorena komunikacije i izražavanje želja, kao i granica, su po meni recept za uspeh i ostvarivanje istinskog i dubokog odnosa. Kada znamo koliko nam je igralište, kakvog je kvaliteta teren, možemo opušteno da se igramo. Ništa se ne podrazumeva, sve mora da se izgovori. SVE.
Mislim i da je jako puno „glumatanja“ oko nas, da se ljudi plaše da će biti odbačeni ako su to što su, prirodni, nenašminkani, ako reči i dela izlaze bez cenzure i poze. Možda se ovo više odnosi na ženski pol, nisam sigurna, ali vidim da je na ulici jaaako mali broj devojaka koje „skoče“ do prodavnice nenašminkane i ful doterane…

4. Vi i vaša prijateljica držite već neko vreme vrlo zanimljivu radionicu Let’s Talk About S*x. Koji je koncept tročasovne radionice i kome je ona namenjena prevashodno? Kada sumirate prethodne radionice, koji problem biste rekli da se izdvaja kod učesnika, šta im je najveća blokada kada je u pitanju seksualnost?

Radionica „Let’s Talk About S*x“ se rodila kao ideja za moj „soul-project“ podržan i mentorisan od strane ISTA WET fonda (World Empoverment Trust), u cilju pohađanja ISTA Level 2. U Turskoj sam na ISTA Level 1 upoznala Kristinu Marković (freelance production manager). Sećam se trenutka kada smo posle par minuta poznanstva zapoćele priču o udruživanju, o tome da organizujemo radionicu „Let’s Talk About S*x“ u Beogradu i koliko je to neophodno našim sugrađanima svih generacija… Posle nekoliko meseci, u septembru 2022. smo organizovale pilot radionicu, zahvaljujući povratnim reakcijama i sugestijama modifikovale program i evo sada je već 5. radionica najavljena za 26.mart, pri čemu se traži mesto više!
Radionica je namenjena širokom rasponu godišta, svima koji na jedan opušten i zdrav način žele da rade na svojoj seksualnosti. Imali smo do sada učesnike od 25. do 65. godina. Počinjemo sa zagrljajem i dodirom, disanjem, svesnom prisutnošću – abecedom međusobnih odnosa. Bavimo se osnovnim i naizgled tako jednostavnim stvarima, za koje se podrazumeva da ih znamo, i uzimaju se zdravo za gotovo a zapravo su suština odnosa. Učimo i pričamo o granicama, željama, zatim o vrlo jednostavnoj formuli razgovora koju SVAKO treba da obavi pre upuštanja u bilo kakav seksualni kontakt sa drugim ljudskim bićem. Ili da osveži dugogodišnju vezu.

Nastojimo da imamo isti broj polaznika muškog i ženskog pola (bez obzira na seksualno opredeljenje). Za sada su žene angažovanije, sva „ženska“ mesta se popune vrlo brzo, muški svet je malo sporohodniji, ali je ipak sve više i više pripadnika jačeg pola koji želi da radi na svojoj seksualnosti.
U pripremi je drugi nivo radionice za jesen, gde će biti uljučeni alati za emotivno rasterećenje, malo više o Tantri, masaži 5 elemenata, orgazmičkom disanju…i nećemo više da otkrivamo 😊

Iz dosadašnjih radionica preovladava utisak da su ljudi pomalo razočarani svojim dosadašnjim seksualnim životom. Kao da nešto nedostaje. Kao da je sve površno, nedostaje dubina a ujedno i lakoća odnosa i komunikacije. Ili je sve jako površno i svodi se na brzinski, jednokratni seks, koji više nije tako privlačan ni uzbudljiv kao ranije, ili se stvari zakomplikuju do krajnjih granica dugotrajnim, iscrpljujućim i nezadovoljavajućim vezama. Ili je u pitanju traženje „idealnog“ partnera koji će zadovoljiti sve naše potrebe. Takođe je prisutan osećaj „trgovine“ u međuljudskim odnosima, tipa, ja ti dajem ali tražim nešto za uzvrat.
Evo jednog utiska: „Ne mora ljubav da bude nešto komplikovano i kompleksno, može da bude prosto prisutno i udobno iskustvo. Ne mora ni preterano duboko da bude. Samo nek je tu! Radionica me je tome podsetila…“

Koliko ste spremni da zaboravite sve što ste do sada naučili ili mislite da znate o seksu, priznate sebi da nemate pojma, i krenete od nule?
Koliko ste spremni da budete iskreni prema sebi I drugima?
Koliko ste spremni da bezrezervno uložite sebe u seksualni kontakt?
Koliko ste spremni da se kao dete radujete otkrivanju sopstvene seksualnosti bez stida?