Love Angel – novo zanimanje
![😆](https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t73/2/16/1f606.png)
![😊](https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t1e/2/16/1f60a.png)
![🤣](https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/tf1/2/16/1f923.png)
![❤](https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/ted/2/16/2764.png)
There is no English version, yet 🙂
Posle nekih 20-tak godina, ponovo se obreh u Kopenhagenu. Razlog? Čisto turističke prirode, malo pred prvomajske i uskršnje praznike, po iole razumnim cenama. U stvari, ništa za ovu priču nije baš zanimljivo. Evropa ko Evropa. Sve isto, samo su ljudi plavi.
Ali nije isto! Umesto hotela, hostela ili Airbnb, spavanje u kapsuli! Kao u Japanu! Potpuni ’highlight’ boravka. ’Where to Sleep’ smeštajni objekat, 8 kapsula po 3m2 za po dvoje ljudi = 16 duša na cirka 40m2. Ekonomska isplativost dovedena do savršenstva. Pri tome je spavanje 1270 DKK, što mu dođe 30€ po čoveku / noć, iliti 60 € po kapsuli. Bagatela. Nema ’staff’, topla ljudska reč dobrodošlice, samo pin za vrata sa ulice, pin za ulaz u zgradu, pin za ulaz na sprat, pin za ulaz u kapsulu. U toalet se ulazi na kant. Welcome to Copenhagen!
A kapsula? Pa kao u komori za piliće. Ne, u stvari, kao oni kontejneri za robu koje prevoze brodovi. Uđeš (na pin), zatvoriš vrata, upališ svetlo, uključiš ventilaciju i spreman si za lansiranje na Mars! Ima samo jedan mali problem (osim klaustrofobije). Ventilacija ne pomaže ako neko od ukućana prdne. Momentalna kontaminacija komore. Pomor pilića. Raketno gorivo. Iako spavate u istoj sobi, nema šanse da vidite ostale spavače, svakako ne svih ostalih 14. Čuje se tu i tamo hrkanje, oseća miomiris patika ispred kapsula. Sve u svemu – izuzetno zanimljivo iskustvo, lepo se spava u kapsuli. I sanja. Nekako futuristički.
Šta se još promenilo u šarmantnom Kopenhagenu? Kristijanija (Freetown Christiania) je trenutno prilično razvaljena. Pošto su gansterske bande intenzivirale okršaje, stanovnici Kristijanije su se dogovorili sa danskom vladom da prekopaju glavnu trgovačku ’Pusher’ ulicu, i da time onemoguće prodaju opojnih sredstava. Zvanično je zatvorena 6. aprila. Najavljeno je sređivanje i izgradnja ’šoping mola’ sa buticima za prodaju od marokanaca do albanki, restorana sa prigodnom muzikom i ostalih pratećih sadržaja. Mala šala. Samo je raskopano da bi se sprečili dalji obračuni bandi. Danska vlada je ovog puta ozbiljno zapretila konačnim zatvaranjem Kristijanije. Kakva šteta na pomolu. Kakvo unikatno mesto, sa još unikatnijim ljudima i grafitima.
Još jedan apsolutno nezaobilazni ’landmark’, koga pamtim iz davnih dana je Oresund, most koji spaja Dansku sa Švedskom (i obrnuto). Braaate, kakva gužva, subota pre podne, kao da je pola Kopenhagena pohrlilo u Malme!?! Jedan drugom na glavi, u krilu, sa sve biciklima, dečijim kolicima, trotinetima, rancima, kolicima za bicikle. Jedva preživesmo 40to minutnu vožnju. Al neka, vredelo je pravo iz kapsule uleteti u dušegupku preko baltičkog mora do Švedske!
I za kraj, novitet, ili se bar ja toga ne sećam. Vozovi u metrou bez mašinovođe, potpuni hit. Dakle nema šanse da na duši nosite dve-tri duše samoubica koji skaču pred voz (inače, veliki problem u Nemačkoj, poslednji put sam čekala sat vremena u Kelnu da dođe mašinovođa odnekud, usled deficita istih, i zakasnila na voz iz Brisela za Gent – nečuveno. Sve sve, ali da nemački voz kasni!?!! Kuda ide ovaj svet ??? Ali o tome u nekoj drugoj priči…) Elem, stakleni tunel, sedneš napred na prvo sedište i ’going deep, deep down to the rabbit hole’.
Sve u svemu, turistička ’all inclusive’ kombinacija, Kristijanija i ’magic mashrooms’ plus vožnja na prednjem sedištu metroa (M3 linija kao dvojka ide u krug), plus spavanje u kapsuli za kraj.
Copenhagen – Back to the FUTURE!
Text content
(sve „činjenice“ u ovom tekstu sam čula uz put ili iz razgovora sa Maasai-ma. Verovatnoća istine – 99.9 %)
Zima 2024. Nakon podosta godina solo turizma odvažih se na pravu turističku (avan)turu u orgaizaciji turističke agencije. Zanzibar mix, Stone Town, Paje i Kendwa i još što-šta naokolo kroz fakultativne izlete.
Drugačije je kad se ide u grupi, organizovano. Za promenu, nisam ultetala u bezbroj nebuloznih situacija koje treba instant rešavati i koje su sastavni deo solo „tripa“. Ovo mu dođe kao aktivni odmor. Ono, baš aktivni, jer smo se selili 4 puta za dve nedelje i prošli celo ostrvo.
ZANZIBAR „obala crnih ljudi“. Gde god pogledaš unaokolo – razglednica. Osim ako izuzmemo turiste koji neumorno i besomučno fotografišu, posmatrajući svu tu lepotu – takoreći isključivo kroz objektiv svojih telefona. Ima i dosta srećnika sa onim nabudženim foto-aparatima i podvodnim kamerama… Pridržah u sred okeana kameru, brat-bratu, 15 kg – aždaja. Volim i ja da fotkam, da ne grešim dušu, ali mislim…svaaarno, dokle to ide??
OK, kad bi izbrisali turiste iz objektiva (uključijući i mene :), na nestvarno belom pesku bi izdominirale crne, izdužene figure Maasai ratnika. Izdominirali bi i pored gomile turista 😊
Sa crveno-crnim plahtama-aljinama, futorlama za noževe, štapovima, đinđuvama, ogrlicama, perlicama, minđušama, narukvicama, nanogicama, obasjani suncem. Maasai ratnici. Sa Ray-Ban naočarima, „bubrezima“, mobilnim telefonima i plastičnim sandalama. Prelepi i prezgodni. Mirišu na muškatni oraščić – najjači afrodizjak za žene. Osim toga što su predominantni na zanzibarskom pejzažu, mogu biti i predosadni. U stvari – sve zavisi, kad si raspoložen(a) za ćaskanje, samo se stvore. Ako bi samo da prođeš plažom od tačke A do tačke B – a neko te juri da proćaska sa tobom na 50oC, može da bude iritantno. A i ne mora 😊
Svakako, svašta sam saznala o Maasai-ma tokom tog usputnog ćaskanja. Da budem iskrena, jedva sam čekala da me pikira Maasai dok hodam plažom, kao da lovi lava…mmmm, nije loše biti plen.
Ima jedna stvar koju nisam uspela da skapiram. Koja je ekonomska strana ćaskanja sa mnom, ili sa bilo kojim turistom na plaži? Ima Maasai-a koji nose torbicu sa rukotvorinama, pa valjaju iste, ali je većina onih koji manekenišu. Umesto da jure lavove, jure turiste. Doduše, 2016. (ne-proveren podatak) Maasai ratnicima je zakonom zabranjeno da love lavove – pobiše ih sve.
Neke zanimljive činjenice iz života Maasai-a (ne ovih modernih verzija, već onih pravih, izvornih). Maasai žive u Keniji i Tanzaniji i od nedavno u Zanzibaru. U Zanzibar dolaze trbuhom za kruhom i turistima. Dečaci. Ima i poneka žena Maasai – ali retko. Inače se Maasai između ove tri teritorije, Kenija, Tanzanija i Zanzibar, kreću bez papira, pasoša i sl. Veoma su ponosni na činjenicu što nikad nisu kolonijalizovani, niti prodavani kao robovi, zahvaljujući svom nomadskom načinu života. Ne zna im se broj. Nikad niko nije uradio ’popis stanovništva’. Zašto? Zato što Maasai veruju da će neko od pripadnika plemena umreti ako se budu prebrojavali.
Krave su im sve i svja. Za krave se kupuje mlada. Tu se malo gađaju brojevima koliko je krava potrebno da se ožene. Jedni kažu 15 – jedni kažu 25. Otprilike, od 15 do 25, šta znam, valjda od sela do sela, zakon ponude i potražnje?
Jedan Maasai dečkić u Paje-u mi je ispričao da njegova porodica živi podno Kilimandžara a da je on došao da prodaje đinđuve po plaži, pa skupi novce, da kupi krave. Idosmo do kraja plaže i nazad – uz priču. Pita me Maasai dečkić, da li je OK da mi pokaže nešto do svojih – porodičnih rukorvorina ?? Naaaravnoo… kupih tri nanogice, ako to zalegne za kravlje uvo za ženidbu – mašala. ’A jel ti imaš neku kravu?’ Paaa…, rekoh ja…’dobro bi došla neke kravica, mleko sir i to, ali malo zjbn, Terazije, 8. sprat, centar grada, ne radi lift…’ požalih se ja na svoju muku.
Maasai ženidba/udadba. Maasai su poligamni. Prvu mladu, tj. prvi brak biraju roditelji, to nema da se bira. Kao što rekoh, mlada se kupuje sa tih 15-25 krava. Nakon prve, do 5-6. supruge Maasai ratnici mogu da biraju sami, verujem da je dozvoljeno i da se zaljube. U svakom slučaju, svaka žena sebi gradi kuću od blata, u kojoj će živeti sa svojom dečicom. Kuće su jako niske, na moje pitanje, ’zašto su vam kuće tako niske kad sve svi vi po 2 metra?’, dobila sam odgovor: ’Maasai su nomadi, mi se stalno selimo i gradimo kuće samo da prespavamo, zato su tako majušne’. Elem, svaka žena sa svojom dečicom živi, radi i čeka da dođe na red, što od ostalih žena, što od lavova koje treba uloviti. Muškarci, Maasai ratnici su lovci i brinu o kravama i lavovima ćiji su plen krave. Drugim rečima, jedan prosečan Maasai ratnik ne pipa ništa oko kuće i u kući. Po opisu, izgleda da su balkanopitekusi direktni potomci Maasaia, izbledeli usled migracija i klimatskih promena.
Još jedna činjenica ide u prilog pretpostavci da su balkanoidi potomci Maasaia, a to je da – dečaci ne plaču. Kakav si ti to muškarac (muškarčina) kad plačeš ?? Plačip…. S tim da su Maasai pravila donekle surovija po tom pitanju. Elem, ako pustiš suzu, junačku, najstrašniju, dok te muče i izlažu iskušenjima, u sred džungle i ako zaplačeš, prognaće te iz sela i nema da se ženiš. Ovi naši balkanopitekusi stegnu zube na nedaće, ali ipak mogu da odu kod mame da se požale i isplaču. Kod Maasaia nema mama – krajnje surovo – prave muškarčine, ratnici. Realno imaju poslova sa lavovima – ko živ, ko mrtav. Balkanska podvrsta Maasaia se samo k..rči na prazno, mane lavovi – osim u zoo vrtu.
Kako prepoznati izvornog Maasai-a (pošto ima i onih fejk)? Originalni Maasai nema dve donje jedinice. Kada im se promene mlečni zubi, vade im ta dva zuba. Običaj potiče iz davnih dana , kada su često obolevali od neke bolesti (ili od ujeda zmije) od koje se ukoči vilica. Kroz tu rupicu između zuba bi dopremali vodu i tečnu hranu, te bi Maasai(ka) preživeo(la). Domišljato. Običaj je ostao do današnjih dana, služi kao znak prepoznavanja.
Maasai dečaci (ne znam za žene, one se jako retko sreću) imaju žig na obrazu. Žigisani su iz razloga bolesti koja je isto davnih dana napadala oči, pa da bi zlu odvratili pažnju od oka, da se zakači za ružni ožiljak. Za ovo verovanje ne znam šta da kažem – iskreno se nadam da radi.
Veliki broj Maasai-a je pokršten. Britanci su i tu odigrali svoju veliku istorijsku ulogu. Tako da možete na plaži sresti Roberta, Stivena, Džona. Pored toga imaju jako komplikovano Maasai ime. Dva moja Maasai druga se zovu Dangote Nakote Kisota Toroka i Simba Nakaru. Skraćeno, Dangote i Simba.
Ovi plažni Maasai galebovi govore engleski, italijanski, u zavisnosti od grupe turista koji dolaze na Zanzibar. Maasai jezik je samo govorni, tj, ne postoji pismo. Prenosi se usmenim putem, sa generacije na generaciju.
Malo mi se srušio Sneško kada sam jednog savršenog Maasai ratnika videla uveče u klubu u „civilki“. Niti više love lavove, niti su poligamni – jedan Maasai mi se žalio da je napustio ženu jer ga je prevarila !?!!, niti jedu na cevčicu… Srećnici idu u London na školovanje. Žene više ne zidaju kuće, angažuju majstore. Ni Maasai nisu ono što su nekada bili. Zadnje vreme došlo.
Svakako, Zanzibar ne bi bio to što jeste da nema Maasaia. Bar za mene, potpuni ’highlight of the journey’.
HAKUNA MATATA !!
BONUS – nekoliko reči iz jezika Maasai – MAA jezik (napisano latinicom po Vuku, tako kako se izgovara)
Welcome – Tushukunye /Karibu
How are you? – Supai – Greeting for men. Ipa – Reply to supai. Takwenya – Greeting for women. Iko – Reply for Takwenya
Good – Sidai
I love you – Kanyor iyie
Thank you – Ashe
See you – Kidua
Good by – Olesere
Za verziju teksta na srpskom jeziku ‘skrolujte’ na dole.
The plot of this episode is happening in Amsterdam, the Netherlands. I heard about it or rather experienced Tantric Dance for the first time (hereinafter TD) at Tantra Festival back in 2018, also in Amsterdam, personally by the founders themselves – Rakesh & Elfriede. It was pretty shocking – around 300 people, half of them blindfolded, the other half unmasked, they dance as a couple, you don’t know who you’re dancing with, you lead a little and you’re led a little. All in all, it’s completely crazy. There’s no chance to stay indifferent. Since then, I’ve come across TD here and there and I’ve been more and more interested in the whole phenomenon.
Four years later it’s October 2022: there’s Tantra Festival on Ibiza, where I meet Elfriede telling her “Heey, it’s wonderful that we meet again!’’, and she invites me to TD Teacher Training, which takes place in July 2023. Bloody hell!? And what will I do now? I mean, it’s a piece of cake… Maybe the turning point was the fact that it is ‘’certified’’, which for a (too)serious collector of certificates was a (too)serious challenge.
July 2023: it’s time to hit the road. I asked myself, god knows how many times, when I will be on annual leave like all normal people, to go to the beach a little bit, to eat a little, to have first-degree sunburns?? Once again I’m plunged in ‘’personal development’’ with a notebook in my hands and some serious work. This time the subject was Tantric Dance.
The training was held in the former monastery, in the eastern part of Amsterdam, transformed into studios for various purposes – as a dance studio, a yoga studio etc. Under the window was a small boat, there were also a small channel and a small bridge, all very idyllic. Participants – two Swiss, one Belgian, one American, the rest were Dutch and me – a Serbian woman. And yeah, I was thinking how Serbian Ministry of Foreign Affairs could ‘’motivate’’ me somehow, since I’ve been working for years as our Ambassador for various ‘’spiritual/shamanic/sexual/ personal/ collective development’’ events and therefore I represent our dear country with my personality and work. I would say quite successfully, to begin with I’ve convinced a lot of people that it isn’t thaaat much cold in Serbia as it’s in Siberia, that we are a little farther south and geographically (still) in Europe.
MoreRadnja ove epizode se dešava u Amsterdamu, Holandija. Za Tantrički ples (Tantric Dance, u daljem tekstu – TD), sam čula, tj. doživela prvi put na Tantra festivalu, 2018. isto u Amsterdamu, lično od “izumitelja” TD-a, Rakesh & Elfriede. Bilo je prilično šokovito, <300 ljudi, pola sa povezom na očima, pola bez, plešu u paru, nemaš pojma sa kim plešeš, malo vodiš, malo budeš vođen, sve u svemu totalno krejzi, nema šanse da ostaneš ravnodušan/šna. Od tada sam ovde i onde nailazila na TD, i sve me je više zanimao ceo fenomen…
Četiri godine kasnije, oktobar 2022., Tantra festival na Ibici, sretnem Elfriede, “Heeej, divno što se srećemo ponovo!”, i dobijem od nje poziv za TD Teacher Training, u julu 2023. Grom i pakao !?! I šta ću sad? Mislim, teško žabi sa obale… Možda je prelomilo i to što je “Certified”, za jednog (pre)ozbiljnog sakupljača sertifikata ovo je bio (pre)ozbiljni izazov.
Juli 2023., vreme da se krene na put. Po ko zna koji put se upitah kada ću kao sav normalan svet ići na normalan GO (godišnji odmor), malo plaža, malo klopa, malo opekotine 1og stepena?? Opet sam se uvalila u “personal development”, sveska u ruke i ozbiljna šljaka. Ovog puta na temu Tantric Dance.
Mesto gde se održava trening je bivši samostan, u istočnom delu Amsterdama, preuređen u ateljee za razne namene, plesni studio, joga studio, itd. Ispod prozora parkiran čamčić, tu je kanalić, mostić, vrlo idilično. Učesnici, dvoje švajcaraca, jedan belgijanac, jedan amerikanac, ostalo holanđani i ja, srpkinja. E, da, nešto sam razmišljala, moglo bi naše Ministarstvo inostranih poslova da me na neki način “motiviše”, radim već godinama kao Ambasador po razno-raznim “spiritual/shamanic/sexual/personal/collective development” dešavanjima, i predstavljam dragu nam državu Srbiju svojom ličnošću i delom. Rekla bih dosta uspešno, za početak sam dosta ljudi ubedila da u Srbiji nije toooliko hladno (Siberia), da smo maalo južnije i geografski u Evropi.
Za verziju teksta na srpskom jeziku ‘skrolujte’ na dole.
Everything you wanted to know about the Tantra Festival but never knew who to ask!
October 2022. Ibiza, Spain, at the end of the tourist season. In the Facebook group Ibiza Tantra Festival – Attendees Only, new posts are just popping up. These posts share who is arriving and when, who is sharing transportation from the airport to the Portinatx Beach Club Hotel and with whom, who is arriving a few days early, who is staying in Sant Antoni de Portmany, who would like to grab another closing party in Ibiza before the festival begins. The impatience and excitement are steadily growing, three days, two days, one more day until the start of the festival! The tribe slowly arrives on the island.
Portinatx Beach Club Hotel is a perfectly satisfactory place for an event like the Tantra Festival, with two swimming pools, the sea at the end of the path, bungalows tucked into the shade of pine trees, quite fancy. Monday afternoon is registration time, with more than 400 souls of various ages from 25 to 75 years old I would guess, both sexes, and all possible nationalities. “Hey, hello, how are you?” Long time no see. Sooooo good to see you again. Hmmm, can you remind me please, we know each other from Arambol in India, right? Perhaps the Ecstatic Dance Festival Portugal? Or Tantra Festival Amsterdam? No, no, no, I remembered, it was ISTA (International School of Temple Arts) training in Turkey! YES! So good to see you brother (or sister).”😊
The opening ceremony is hosted in the Shiva Shakti Temple (a large circular tent like you may have for a wedding). Pillows are arranged in circles, first row, second row, third row etc. Rows are spreading out and people are coming down, down, down though the rows like a river of people is flooding in. From the corner, the sounds of the sitar (an instrument from India) are heard, a gentle introduction, allowing one to enter into oneself, breathing and accepting the initiation of the temple that will be our home for the next week. Now it is time to get on our feet and we walk through the village, our eyes meet the eyes of the other inhabitants of the village. With some it is easy to establish eye contact, while with others it is impossible. At times in front of someone, emotions grow, and eyes fill with tears for who knows what reason. In front of someone else, one’s eyes just fall. It is quite a large village, approximately 400 souls walking around with the hope that the upcoming days will bring some new life changing insights, perhaps relief, excitement, the unfreezing of emotions, start an inner fire, stir up Eros, or just entertain at the minimum.
Why are you here? What do you want to find? Four ingredients are needed for a successful journey: Curiosity, Innocence, Excitement and Self-regulation.
Let’s go dancing, dancing for life, in the fiery baptism of the Temple.
The festival is now officially open!
MoreTANTRA FESTIVAL FOR BEGINNERS
Sve što ste želeli da znate o Tantra festivalu a
niste imali koga da pitate
Oktobar 2022. Ibica, Španija, kraj turističke sezone. FB grupa Ibiza Tantra festival – attendees only, samo iskaču novi postovi. Ko kad stiže, ko s kim deli prevoz od aerodroma do Portinatx beach club hotel, ko dolazi par dana ranije, ko odseda u Sant Antoni de Portmany, ko bi da ugrabi još neki closing party na Ibici pre nego počne festival… Nestrpljenje i uzbuđenje rastu, još tri, dva, jedan dan do početka, pleme polako pristiže na ostrvo…
Portinatx beach club hotel, sasvim OK mesto za manifestaciju poput Tantra festivala, dva bazena, more na kraj staze, bungalovi ušuškani u hladovinu borova, fensi. Ponedeljak popodne, registacija, više od 400 duša, raznih uzrasta, cenim od 25 do 75 godina, oba pola, svih mogućih nacionalnosti. „Heey, hello, how are you? Long time no see… Sooooo good to see you again.. Hmmm, can you remind me please, we know each other from Arambol, right? No? Maybe Ecstatic Dance festival Portugal? Or Tantra festival Amsterdam? No, no, no, I remembered, it was ISTA training in Turkey! YES! So good to see you brother (or sister )“😊
Svečana ceremonija otvaranja u Shiva – Shakti templu (veliki šator kružnog oblika, kao za svadbe). Jastuci poređani u krug, jedan red, drugi red, treći red…nižu se redovi, nižu se ljudi, nižu, nižu, reka ljudi ulazi, ulazi… Iz ugla se čuju zvuci sitara (instrument iz Indije), lagano uvođenje, ulaženje u sebe, u disanje, inicijacija templa koji će nam biti dom narednih nedelju dana. Hajmo na noge, šetamo selom, pogledi se susreću sa pogledima ostalih stanovnika sela. Sa nekima je lagano uspostaviti “eye contact”, sa nekima baš i ne, ispred nekoga grunu emocije, oči se napune suzama, iz ko zna kog razloga, ispred nekoga se pogled samo obori… Prilično je veliko selo, 400 i resto duša hoda sa nadom da će nastupajuća nedelje doneti neke nove „life changing“ uvide, olakšanje, uzbuđenje, odlediti emocije, pokrenuti vatru, pokrenuti Eros, ili samo zabaviti.
Why are you here? What do you want to find? Potrebna su četiri začina za uspešno putovanje: Curiosity, Innocence, Excitement and Self-regulation.
Idemo u ples, ples za život, za vatreno krštenje Templa.
Festival je zvanično otvoren!
MoreZa srpsku verziju teksta skrolujte na dole.
“Awaken as Love” training, day five (days 25–26 of the trip). The action takes place near Tulum, Yucatan State, Mexico. The topic of today’s work is “Medicine Walk”. What exactly is a “Medicine Walk” you may ask? It is consciously spent time in nature and it can be dedicated to a specific issue, or whatever opens up while in a state of deep peace and listening to nature, which then becomes our mirror. There is no food, only water, a notebook and a pencil. With the path underfoot in the early morning, before dawn, the “threshold” is crossed, I kind of intuitively understand what it is, but I can’t really translate it.
There are about thirty of us at Paledora Eco-Resort and we very quickly scatter around the surrounding paths, each with our own flashlight and only accompanied by the buzz, buzz, of nature as we disappeared like fireflies into the surrounding forest (in the following text I will use the word jungle, because we are in Mexico).
More„Awaken as Love“ trening, dan peti (25.-6. dan putešestvija). Radnja se dešava nadomak Tuluma, država Jukatan, Meksiko. Tema današnjeg rada je „medicine walk“. Šta je zapravo „medicine walk“? To je svesno provedeno vreme u prirodi, može biti posvećeno specifičnom pitanju, ili šta god se otvori, u stanju dubokog mira i slušanja prirode koja postaje naše ogledalo. Nema hrane, samo vodica, sveščica i olovka. I put pod noge u rano jutro, pre svitanja se prelazi „treshold“, što ja nekako intuitivno kapiram šta je, ali ne umem da prevedem, zaista.
U Paledora eco resort-u nas je oko 30tak, vrlo brzo se raštrkasmo po okolnim putićima, svako sa svojom baterijskom lampom…samo bzz, bzz..kao svici nestadosmo po okolnoj šumi (u daljem tekstu – džungli, jer smo u Meksiku).
Uspevate li da zastanete, oslušnete svoju suštinu i najiskrenije se zapitate:
– Koje su moje najsuptilnije želje, za čime žudim?
– Šta je to što je mom telu potrebno, a ne samo umu?
– Da li u potpunosti prihvatam svoje seksualno biće i da li sam sposoban da osetim šta je njemu potrebno?
– Da li sam svestan svojih želja, i svojih granica?
– Da li sam slobodan da ih izrazim, i da li nailazim na razumevanje?
– Osećam li strah da se bavim dublje ovim temama, i zbog čega?
Veoma se često dešava da nas ne iskomunicirane potrebe „progutaju“ iznutra. Jednostavne, prirodne i ljudske želje kada su potiskivane, zaključane i neosvešćene vremenom se pretvaraju u strah, patnju i bes. Zbog raznih okolnosti i društvenih uslovljenosti, stida, osećaja krivice i moralnih zabrana – zaboravljamo na njih i šaljemo ih u senku gde tavore u našem organizmu izazivajući razne posledice po naše duhovno, mentalno i neretko fizičko zdravlje.
Imate li sa kime da podelite te najtananije i najintimnije delove sebe, ili sve počinje i završava se beskrajnim unutrašnjim dijalozima?
Ako biste želeli da podelite makar deo svojih intimnih razmišljanja, demona ili lepih iskustava i sreće; Ako želite da verbalizujete svoje stanje, čujete druge, spoznate da niste usamljeni i da smo apsolutno svi seksualna bića sa suštinski istim nedoumicama o kojima nas niko ne edukuje; Ako ste spremni da nežno počnete sa unutrašnjom transformacijom kao korakom ka osvajanju slobode vašeg bića – pridružite nam se na grupi „Let’s talk about S*X“.
Autor: Ana Dodig
Intervju: Marija Ranić, Spirit Level Centar
Iako smo kao drušvo evolurirali i odbacili neke stigme, i mnogo opuštenije pričamo o određenim temama koje su vekovima imale jedan te isti narativ, čini se da su sex i zadovoljstvo koje dolazi sa njim i dalje kod većine populacije jedini TABOO koji traje.
Sećam se kada se prvi put pojavila serija Sex and the city, da sam bila u srednjoj školi i da smo samo ja i još dve drugarice iz naše grupe (bili smo kao razred podeljeni, a u jednoj grupi nas je bilo 20ak) smele da gledamo seriju. Ostalima, roditelji nisu dozvoljavali jer serija očito nije bila podobna za taj tinejdžerski uzrast po njima. Danas kada se bližim četrdesetoj, ne verujem da je to uticalo da se žene u mom okruženju osećaju nelagodno unutar svoje seksualnosti, ali ako je američka serija o četiri drugarice koje su seksualno vrlo aktivne i povezane sa svojom seksualnošću veliko “ne” u dobi kad se kod mladih seksualnost već ispoljava i propituje, kako onda nešto ozbiljnije možemo da objasnimo deci? Jer, iako se čini da je seks sveprisutan, bilo da pršti sa naslovnica magazina, sa malih ekrana i reklama, seks je i dalje taboo. Ali zašto je to tako? Nada Marjanović, psiholog i sertifikovani psihoterapeut tvrdi kako u psihoterapiji postoji termin dejstvo “zabrane na seksualnost”, koja je posledica negativnih poruka koje dete dobija tokom odrastanja vezano za seksualnost, zaljubljivanje ali i istraživanje sebe. “Kada roditelji šalju poruke deci, bilo verbalne ili neverbalne da je seks velika sramota ili ignorišu bilo kakvo pitanje ili istraživanje te teme – to može direktno da utiče upravo na pojavu straha od seksualnosti i oslobađanja sebe. Ponekad preterana kontrola od strane roditelja ili zabrane na ovu temu, potiče i od straha roditelja od prerane trudnoće; iako se pokazalo da je ona zapravo posledica izbegavanja komunikacije na ovu temu sa detetom i neadekvatne edukacije deteta. Nažalost, među faktorima koji dovode do predrasuda, stida i tabua jeste i ideja da seksualnost ‘nije dobra po’ patrijarhalnost našeg društva, koja u velikoj meri i dalje jeste okvir našeg društva. I ovo zaista, zauzima jedno od ključnih mesta u formiranju iracionalnih uverenja po pitanju seksualnosti. To je zato što patrijarhalni sistemi imaju za cilj da postavljaju direktive i imperative za ‘dobre žene’ i, shodno tome formiraju i normalizuju neadekvatna i pogrešna očekivanja muškaraca. U skladu sa tim fantazira se da previše slobode u razgovoru na ovu temu može da oslobodi ponašanje do nivoa gubitka kontrole. Gubitak kontrole obično je zastrašujuć za autoritativne figure i sisteme. A jasno nam je koliko su pokušaji uspostavljanja kontrole i represije nad ženama aktivni i nemilosrdni, što se i dalje trudimo da suzbijamo.”
Kada pričamo o seksu i okidačima za sram da pokažemo i izrazimo svoju seksualnost, ne smemo da zaboravimo i na faktor iskustva. Dr Marija Ranić, Tantra terapeut, ispred Spirit Level Centra, koja već neko vreme sa Kristinom Marković drži tročasovne radionice Let’s Talk About S*x, sa ciljem da kroz razgovor nauči učesnike da pričaju o granicama, željama ali i generalno o jednostavnoj formuli dijaloga koju svako treba da obavi pre upuštanja u bilo kakav seksualni kontakt sa drugim bićem, smatra da su razlozi za sram mnogobrojni, ali da u velikoj meri iskustva i traume mogu da obeleže nečiji stav prema sopstvenoj seksualnosti. “Kada kažem trauma, ne mislim isključivo na zlostavljanje, trauma može da bude u prvom trenutku neopažena, a da nas obeleži za ceo život. Prvo seksualno iskustvo može da bude najlepše ali i veoma ružno iskustvo. Nakon nekih iskustava u koje smo potpuno dobrovoljno ušli, sa puno optimizma, mogu da ostanu ožiljci do kojih je zapravo jako teško doći. Nekad je potrebno mnogo godina rada na sebi da dođemo do određenih odgovora, šta je zapravo to što nas koči i što nam ne dozvoljava da živimo punim plućima.”
U svojoj knjizi Girls & Sex autorka i novinarka Peggy Orenstein je takođe istražila zašto je seksualno zadovoljstvo još uvek tabu, posebno gledajući na žensko zadovoljstvo. Naime, Peggy je otkrila kako mnoge mlade žene koje su seksualno aktivne, nemaju uopšte fokus – niti ga čak traže – na svoje zadovoljstvo. Da mlađe generacije seksu prilaze kao nekoj sporednoj zabavi dosta površno i bez uživanja, bar ne onog istinskog, dubokog i da je i seks postao žrtva jednog brzog, instant života slaže se i Marija Ranić. “Ranije generacije su bile potpuno zatvorene, bilo je ‘sramota’ pominjati s od reči ‘seks’, a onda se nekako sve preko noći preokrenulo i preplavilo nas na svakom koraku savetima za najluđi orgazam, kako imati savršeni seksualni život, koju pozu zauzeti, kako se našminkati za postizanje vrhunca, koliko je idealno kilograma imati, itd… Nivo površnosti i instant seksa je dostigao vrhunac mislim i sa platformama za ‘idealni spoj’.. Pri tome, svaki dodir ima konotaciju, svaki zagrljaj vodi u krevet. A da li je to baš tako? Možda smo danas naizgled opušteniji i otvoreniji, ali je sve više usamljenih, bez alkohola i/ili rekreativnih droga se ne kreće u akciju, sve se ubrzalo do krajnjih granica. Mislim i da je jako puno ‘glumatanja’ oko nas, da se ljudi plaše da će biti odbačeni ako su to što su, prirodni, nenašminkani, ako reči i dela izlaze bez cenzure i poze.”
Šta je rešenje? Moje sagovornice i ja smo saglasne da su edukacija, razgovori ali i svesnost onoga što osećamo, želimo a potom i spremnost i znanje da to iskomuniciramo, najbolji put do toga da se otvorimo po pitanju seksualnosti. Kako Marija ističe, prvi korak ka razbijanju tabua i osećaja neprijatnosti vezanim za seksualne interakcije jeste upravo to da se osećamo ugodno sa sobom i svojim telom. “Idealno bi bilo kada bismo bili u bezuslovnoj ljubavi sa sobom, u stanju zdravog unutrašnjeg ‘braka’ naše muške i ženske strane. To ne znači da nekritički obožavamo sebe i nalazimo opravdanja za svoje postupke, naprotiv. Da bismo ostvarili kvalitetan odnos sa drugom osobom, potrebno je dobro se zagledati u sebe i ‘počistiti’ prethodna uverenja, zablude, očekivanja. Više puta nismo ni svesni šta zapravo želimo? Kakav odnos želimo? Vreme je da zaboravimo Walt Disney-a, on je možda čovek koji nam je najviše zbrke i štete napravio u životu.”
Naravno, nekad je vrlo teško da pojedinac dopre do svoje seksualnosti sam, te je uloga društva po Nadi Marjanović vrlo bitna karika u tom osnovnom koraku ka prihvatanju svoje seksualnosti. “Pojedinac ipak treba da ima podršku društva u tom otkrivanju. Potrebni su mu sagovornici da bi seksualnost uopšte i postala tema.. Jedna osoba ne može sama pričati na ovu temu. Tako da je važno da se na edukaciji radi na nivou društva i sistema. I dece i roditelja i prosvetnih radnika i vaspitača.. Da se ova tema normalizuje na društvenom pa i na ličnom nivou. Naravno, ako osoba odbacuje ili se odriče seksualnosti i dalje, preporuka je da radi na sebi na psihoterapiji ili da o tome se razgovara sa profesionalcem.”
Možda nije na odmet za kraj da se podsetimo kako seks nema samo reproduktivnu funkciju, pa ni onu rekreativnu koja ima za svrhu osećaj prijatnosti, rasterećenja i koja zauzima veći deo naših seksualnih iskustava. Kao što je Marija istakla seks može imati i restorativnu i transformativnu funkciju, u sklopu kojih se seksualna energija koristi kao izvor za regenerisanje i pomlađivanje duha, tela i uma; uspostavlja se potpuno jedinstvo sa drugom osobom i svetom oko nas, te samim tim poboljšava ukupno zdravlje i blagostanje. Ključ se možda baš krije u tome da osvestimo i shvatimo da seks ne mora da bude nešto komplikovano i kompleksno, već prosto prisutno i udobno iskustvo.
The text below is not possible to translate – only people from the ex YU countries will understand it…it’s a long story…
Čudni su putevi ovozemaljski…
Falca sam prvi put srela na novogodišnjem „Winter Dance by John Kelly“, Nova 2023., Istra, Svetvinčenat. Plesom uđosmo u Novo leto. Sledeći susret na Magma festivalu, avgust, Gornji Zvečan, Karlovac, Hrvatska, oboje smo u timu volontera. I tako mi dekorišemo šumu pored vigvama, u mrklom mraku, sa baterijskom lampom, oblikuju se larve od belog platna, ispunjene senom, divimo se oboje nestvarnoj sceni, poolako se stvara konekcija, kreacija i vizija. Prepoznali smo se. U mraku nas obavi magija stvaranja – nečega-ni-iz-čega.
Sledeća stanica, septembar, Ada Bojana, FKK, Crna Gora, priprema za Ada Divine Awakening festival. Na poziv gore pomenutog Falca dolazim da zajedno dekorišemo templove za festival. Nisam bila na Adi…ne pamtim, 5-6 godina… Draga gospođa Dragica na recepciji… „ooo kako se ništa ne menjate, divno izgledate… daaa…i Vi“, pršte komplimenti, dobijem sobu sa pogledom na more, ispuni mi se davnašnja želja. Živim u ulici „Ljepota poroka“. Isti gospodin Hamzo, sa kojim smo onoliko pregovarali da uđemo na Adu a da nas parking ne košta više od letovanja, i dalje naplaćuje parking! „Baš mi je drago što Vas vidim, ja u penziji, 75 godina, opet malo radim, koliko mogu… Super se držite Hamzo, kao mladić!!“ Mislim…a što i da ne, pa ni na Dorćolu se nisu mnogo promenili glumci, jeste malo scenografija, ima nekih novih statista ali Ćoske je i dalje u svom kiosku na uglu C.Dušana i Kn. Ljubice. Zdravo komšija, susede, susjede, whatever..