U Paledora eco resort-u nas je oko 30tak, vrlo brzo se raštrkasmo po okolnim putićima, svako sa svojom baterijskom lampom…samo bzz, bzz..kao svici nestadosmo po okolnoj šumi (u daljem tekstu – džungli, jer smo u Meksiku).
Kako su nas upozorili domaćini, ima zmija, iguana, tarantula, škorpiona i poneki jaguar, ali kažu da nisu odavno nikoga napali u kraju… uhh, sad mi je lakše! Sva sreće te zapisah telefon glavnog predavača James-a, ako mi se desi nešto od pomenutog, može WhatsApp, Telegram… ali se u neko doba setih da nemam net van našeg prelepog i sigurnog eco resort-aaaaaaaa…. OK, šta je tu je, ako mi je baš suđeno da me ujede pauk na „medicine walk“, mislim… suđeno je, ne mogu ja toliko da protivurečim prirodnim tokovima. Ili ću da se „probudim kao ljubav“, ili se neću probuditi. Malo nećkanja, da li da se vratim možda po čizme, kao zbog zmija? Ali šta ako riknem od toplotnog udara?? Dobro, odustadoh od čizama, i vraćanja.. i molim Boga da svane što pre… ali nikako da svane. Idem tako sa onom baterijskom lampičicom, bar da sam ponela normalnu lampu, i pitam se po ko zna koji put u životu u sličnim situacijama, WTF???
Dobro, idem glavnim putem, odvažih se čak da skrenem sa glavnog na sporedni, mrkli mrak još uvek… mislim, nije da je baš totalna nedođija, ima tu i tamo poneka kuća, prođu i poneka kola u daljini. Realno, nisam ni dovoljno opremljena ni hrabra da se sad baš zavlačim po šumarcima, ali aj bar nek svane. A da, zaboravih, poenta je da se ne priča, da ne komuniciramo rečima, da ostanemo sa sobom i prirodom, da na trenutak umuknemo i probamo da čujemo šta priroda ima da nam kaže. Zapravo mi ovo ćutanje baš prija, kad malo bolje razmislim, posle bujica reči poslednjih dana. Prija mi i to što nemam jutarnji „šering“ sa svojim jatom, za promenu. „Šeringujem“ svakog jutra, a nekad i dva puta dnevno, od kad sam stigla u Meksiko. Sa malim pauzama za hvatanje daha! „What’s alive in me this morning?“ „Alive“ je to da sam se uknj od povratka domu svom. Ovako, na pristojnom rastojanju od oko 9000 km, na toplom, egzotičnom mestu, sve se čini lagano, planovi samo pršte, dogovori, radionice, optimizam, svetla budućnost.. A onda, kako dani prolaze i kako se približava realizacija istog, počinje neka lagana zebnja da se ušunjava. Seme promene je posejano, tu sad nema pomoći, pušta korenčiće, ali su, bojim se, još slabašni za transport. Hoće li preživeti put? Zalivam, pevam, negujem biljčicu, čistim korov (lažem, nema još korova, ali lepo zvuči).. Znam da biljčica ima sav potencijal da izraste u činovsku prelepu biljku (mesožderku, hahahaha), nešto najbolje što mogu da poklonim i sebi i onima oko sebe. Ali, šta ako pridavim biljku sa previše vode, ili je spržim sa previše brige i pažnje?
Svanulo je u međuvremenu, na svu sreću, ne bih se iznenadila da je baš tog dana bilo totalno pomračenje Sunca u tom delu sveta! Prođe pored mene jedno meksikanče, „buenos dias“, ja malo mutavo klimnem glavom, ćutanje je ćutanje, izdržaću valjda nekih 6-7 sati… U međuvremenu naiđoh na jedan poveći kamen, malo da prisednem i pišem, pišem, ruka reči ne stiže. Sva sreća te ponesoh jastuk, hahaha, onaj da ne otpadne glava u prevozu ali je sasvim primenljiv i za ispod guzice.
OK, dobro je, za sada nije bilo jaguara, tarantula, škorpiona, zmija, realno bi mogla da naiđe neka iguana, one su kul.
Da se vratim na moju biljku. Jaaaoooo…pa moja biljka je ostala sama u resort-u, možda ipak da se vratim i da vidim kako je? I da zabodem bazen i batalim ovu medicinu, hahahaha.. Neću, šalim se.
Za šest dana se vraćam kući!?! Fck…mislila sam da je za sedam !?! Diši Spirit (tako me ovde zovu), diši, ajmo jedan duuubok udah u stomak i izdaaahh praćen aaaaa….idemo još jednom, hhhaaaaa, i još jednom…Uhh, dobro je, sad je lakše…
Ma ‘de lakše?
Dakle, implementacija svega, ili bar jedno dela naučenog je ključna tačka mog boravka u Meksiku. Kako preneti sva ova novo-stečena (i ponovljena) znanja i alatke u svakodnevni život? Na koji način sprovoditi dobar deo naučenih praksi da ne ostanu mrtvo slovo na papiru?
Znam, tako što ću sve to prenositi dalje i na taj način utvrđivati gradivo. Ali, to znači društvene mreže non-stop, od čega mi se upravo sada, u sred džungle baca pegla. Doduše, da nije mreža, ni vi se dragi moji ne biste napecali na ovaj tekst, bez veze gubeći dragoceno vreme.
Nešto mi pade na pamet, naslov ove priče mi je samo doleteo još na surčinskom aerodromu, samo je bljesnuo, a da nisam imala pojma šta znači. Vidiš ti to, kako ima smisla taj „ medicine walk“.. Kako sam bila poletna tad, mislim nije ni čudo, sa mesec dana avanture ispred sene. A gledaj sad?? Šta sam se skupila kao dve pare u vreći? Usitnila na 5-6 dana? Sva sreća te će ovih 6 sati „medicine walk“ izgledati kao čitava večnost. Čak mi je kul i to što ću dreždati na frankfurtskom aerodromu nekih 10tak sati, bonus vreme za integraciju, pre nego ateriram u realnost.
OK, dakle imam sada tih pomenutih 6 dana plus ovih 6 sati dugih kao večnost (5 sati i 24 minuta), da se sastavim i vidim šta ću sa svojom biljkom. Šta ako joj ne bude prijala klima u Srbiji? Šta ako budem morala svako malo da je nosam u toplije krajeve da ne uvene?
Bez veze skrenuh sad na neki sporedni puteljak, kao bih malo dublje u džunglu, a u stvari ne smem. Nalazim bezbroj izgovora da zaobiđem radikalno probijanje kroz gustiš. Pa što ne smem kog đavola? Koje sve opasnosti vrebaju iza svakog drveta osim jaguara, zmija, tarantula i ponekog škorpiona? Kako je moguće biti u suživotu sa svim ovim bićima, u miroljubivoj koegzistenciji?
Hmm..izgleda da ne ponesoh dovoljno vode. Ima nekih kuća tu, ali kako da pitam za vodu, kad ne bi trebalo reč da progovorim jadna. Samo racionalno. Sa vodom.
Nešto mi govori da se vrtim u krug. Kao da sam već prošla pored ovog znaka? Ili ne? Nema veze, svakako imam još 4 sata da nađem put nazad. A imam i GPS. Da, da, vrtim se u krug, sigurno sam prošla ovuda. Čuje se hilti u daljini…dagadagadagada, probija mozak civilizacija.
Pazi ovo, dva paralelna puta i raskrsnica u sred guste šume. Ima i nešto kao kružni tok oko žbuna?? Da li ovo treba da shvatim kao neku poruku direktno od „nebeske tajnice“? Kojim putem sada krenuti a ne zeznuti ? A da ipak malo posedim na kamenu i porazmislim o narednom koraku?
Vratih se mojoj eco-friendly sveščici. Pre koliko ispisanih strana i kilometara sam ostavila svoju biljku i totalno zaboravila na nju? Cc 15tak gusto ispisanih strana i 2,5 sata hoda kroz džunglu.. Ovo što sada čitate je malo pročišćena verzija integralnog teksta.
Elem, pre sađenja, seme se drži u ustima neko vreme, da upije sokove i preko njih naš DNK. Ukoliko se pažljivo usresredimo na nameru, tj. kvalitete koji posedujemo, uz uslov da smo ih do sada otkrili, namera će se pažljivo utkati u seme koje želimo da posadimo. Ili nekoliko semena, zavisi koliko smo genijalno svestrani i voljni da svoju genijalnost nesebično podelimo sa svetom.
Dakle, seme je posađeno, namera je tu, korenčići su pušteni, ostaje samo briga šta će biti sa biljkom kad promeni vremensku i klimatsku zonu. A tu je i briga da je ne ubije ova jutarnja kiselina, iliti trema od povratka u realnost.
Hajdemo ovako, šta je potrebno biljci da ojača? U životnom ciklusu jedne prosečne biljke ima više segmenata da bi lepo i kvalitetno napredovala.
Mini kviz: Ocenite ocenom od 1-10 sledeće kvalitete u životnom ciklusu vaše biljke, da bi ste realno procenili koje su šanse da preživi:
1. kreativnost
2. spiritualnost
3.finansije
4.karijera
5. edukacija (misli se na samo-razvoj ne samo na formalno obrazovanje)
6. zdravlje
7. fizička aktivnost
8. seksualnost
9. dom- kućno okruženje
10. odnosi – partnerski
11. odnosi – prijateljski, poslovni
12. društveni život
13. zadovoljstvo
Kategorije su date zbrda-zdola, nisu poređane po važnosti, sve je važno i ništa nije najvažnije.
Iskrenim ocenjivanjem uslova da moja biljka preživi i razvija se u domaćem okruženju dođoh do zaključka da su šanse vrlo visoke (neću da gajim orhideju, one su užasno zahtevne na promenu mesta u kući, kamoli kontinenta). Dakle, manje više, svi uslovi su tu, solidno ocenjeni, na nekima treba malo poraditi.
Pa šta kog đavola onda paničim? Što jednostavno ne uživam u rastu biljke, gledam je kako raste, menja se, nekad malo venucne, pa se pridigne.. Ahaaa, to je tako kad smo u magičnoj džungli, samo mahnemo i od korova nastane prelepi cvet. Ali, avaj, ja ne živim u magičnoj, već u džungli na asfaltu gde se cveće prilično gazi, nehotice, u prolazu, a nekad bogami i namerno.
Gledajmo tu celu stvar naučno. Posmatramo četiri dimenzije realnosti.
1. Individualnu – unutrašnju
2. Individualnu – spoljašnju
3. Kolektivnu – unutrašnju
4. Kolektivnu – spoljašnju.
Drugim rečima, ima tu dosta faktora koji mogu da utiču na biljku, njen rast i razvoj i ujedno na ovo neprijatno jutarnje lučenje kiseline.
1. Što se tiče prve dimenzije, koja ide iz JA, sve je poprilično jasno i nedvosmisleno. Neiscrpni optimizam u vezi rasta i razvoja biljke je na apsolutno zavidnom nivou. Kad stanem u prvi kvadrant, svi centri odlučivanja su u liniji, glava, srce stomak i seks. Svi jednoglasno kažu DA. Moje JA ZNA koliki potencijal ima moja biljka.
2. Individualna spoljašnja dimenzija iliti MI. Odnosi se na neposredno okruženje, porodicu, decu, prijatelje i na to kako će rast moje biljke (i odluke vezane za taj rast) uticati na njih. Već se javlja doza zebnje u ovom kvadrantu.
3. Kolektivna unutrašnja dimenzija iliti šta sve treba praktično preduzeti da bi se omogućio nesmetani rast biljke? To može biti otkaz, nova firma, nova zemlja, itd. Doza zebnje se povećava, da čovek prosto ozebe na ovih 30 stepeni.
4. Kolektivna- spoljašnja dimenzija koja izaziva prevrtanje želuca na samo spominjanje države, poreza, socijalnog osiguranja, državnog posla, viza, itd. Zebnja konačno pokazuje svoje pravo lice u vidu kiseline koja ozbiljno peče.
I onda se lagano vratih na početak kruga, u prvi kvadrant gde sve ponovo ima duboki smisao i razlog i svrhu. Sve ostalo će se posložiti. Jednom prilikom sam dobila od šamana Šipibo plemena najbolji savet ikada: „Sister, you know what you have to do. You only need two ingredients: Trust & Faith“.